Brutalističko nasljeđe-Katolička crkva u Podgorici

Autor teksta: Vanja Joksimović

Za 40. broj časopisa Pogled

Brutalizam se u arhitekturi javlja odmah nakon Drugog svjetskog rata, a u šezdesetim godinama postaje prisutan i na prostorima Jugoslavije. Danas se na objekte koji su građeni u ovom stilu uglavnom gleda kao na zastrašujuće i bezdušne, čemu doprinosi to što su mnoge od tih građevina danas oronule i neugledne. Brutalistički stil se, sa jedne strane, vezuje za korišćenje neobrađenih materijala, tj. za isticanje izvornih svojstava materijala, poput sirovog ili natur-betona, a sa druge strane za iskrenost, odnosno beskompromisnu želju da se kaže arhitektonska istina. Ukoliko bi brutalizam izjednačili sa iskrenošću, odakle tolika iskrenost u Podgorici? 

Danas nam se čini, više nego ikad, da je iskrenosti bilo na ovim prostorima. Kako vrijeme odmiče, jača naše interesovanje za brutalističke građevine, a jača i naša svijest o jedinstvenim vrijednostima pojedinih građevina koje reprezentuju brutalistički stil. Mnoge brutalističke građevine ostale su odbojne, sumorne i hladne, kakve su bile i u vremenu u kojem su nastale. Podsjećaju nas, na jedan specifičan način, na drugo vrijeme i drugačije odnose u društvu, dok su, sa druge strane, ponos stručne javnosti. 

“Brutalizam je više stav nego stil”, kaže Oliver Elser (SOS Brutalism: A Global Survey; goethe.de), “iskren, vrlo drastičan i direktan, objekti žele da komuniciraju i ne skrivaju svoje prave vrijednosti”. Brutalizmu je imanentna konstruktivistička koncepcija, jednostavna i laka za sprovođenje. Mnogi će reći da je suština brutalizma u pojavnosti, što jeste važna komponenta, ali je važniji projektantski duh brutalizma, koji se isčitava u imaginativnim koncepcijskim sistemima koji, u pravilu, u stopu slijede logiku programa i prostorne organizacije. Brutalizam je imao za cilj da pokaže snagu hladnog vremena, ali i da pokaže ljepotu kroz isticanje ljepote materijala, poput sirovog betona (béton brut).

“Za mnoge brutalističke građevine ta spoznaja dolazi isuviše kasno, građevine djeluju kao ’veličanstvene ruševine’, i prije nego što su završene.” (Reyner Banham, The New Brutalism, The Architectural Review, 1955.). Brutalisitčke zgrade nikada nijesu uživale simpatije najširih slojeva društava. Kada su zubi vremena, destruktivnih nagona i nemara počeli da nagrizaju brutalističke zgrade, što se posebno odnosi na stambene zgrgade, bivale su još omraženije u ljudskim očima i niko se nije ni trudio da ih održava. Održavanje brutalističkih zgrada nije ni lako ni jednostavno, ali te zgrade je teško uništiti. Ne mogu se lako adaptirati, nijesu podesne za prenamjenu, tako da uglavnom ostaju onakve kakvima ih je arhitekt zamislio, prepuštene same sebi, da polako tonu u san. I dok su mnogima brutalističke zgrade u najmanju ruku odbojne, struka uglavnom smatra da najznačajnije među njima treba sačuvati i zaštiti. Činjenica da sirovi beton vremenom patinira, i to na način koji mnogi ne smatraju za posebno lijep, zanimljiv i prihvatljiv, ne doprinosi stepenu popularnosti koji uživaju brutalističke zgrade.  

Građenje u brutalističkom stilu je u svijetu posebno bilo karakteristično za stambenu arhitekturu, odnosno za izgradnju stambenih objekata - mega-blokova sa tzv. socijalnim stanovima, u šezdesetim i sedamdesetim godinama, u vrijeme kada je koncept države blagostanja (welfare state) bio iznimno popularan. Paralelno se javljaju i kompleksni problemi od kojih su oni vezani za nemar u održavanju zgrada bili relativno benigni, a problemi koji su se na najdirektiji način manifestovali upravo u domenima socijalnog stanovanja, a koji se odnose na drastičan porast kriminala u sprezi sa svim oblicima nasilja i narkomanijom, što je bila direktna posljedica vrlo složenih društvenih odnosa u to vrijeme, bili su vrlo ozbiljni i trebalo je dugo vremena da se saniraju. Brutalizam je tako postao posebno omražen kao simbol socijalnog i urbanog propadanja, te talasa ekonomskih kriza koje su u sedamdesetima pogađale svijet. 

Brutalistička arhitektura je u socijalističkoj Jugoslaviji imala sasvim drugačije konotacije. Arhitektura u opštem smislu, a pogotovo reprezentativna arhitektura, bila je shvaćena kao jedno od sredstava manifestacije proklamovanih ideoloških obrazaca o snazi države i njenoj sposobnosti da drži korak sa razvijenim svijetom, nakon napuštanja rigidnih praksi tzv. realnog socijalizma i odluke da država krene sopstvenim putem. Međutim, poslije Titove smrti 1980. godine i ekonomske krize koja je ubrzo uslijedila, mnogi arhitekti su počeli da se distanciraju od brutalizma i da traže nove uzore. Osamdesetih godina je najprisutniji bio postmodernistički uzor, koji je predstavljao otklon od modernističkih uzusa u pravcu istoricizma, tako da brutalizam, kao najfiniji i najčistiji destilat modernističke paradigme, odlazi u drugi plan.   

Katolička župna crkva u Podgorici, Crkva Presvetog srca Isusovog, vjerovatno je najvrjednije, ili barem jedno od nekoliko najvrjednijih brutalističkih ostvarenja na teritoriji Crne Gore. Nalazi se na Koniku, građena je u periodu od 1963. do 1969. godine. U članku naslovljenom “Tri ostvarenja zagrebačkih arhitekata u Crnoj Gori” (Prostor, br. 25, 2015.) Zrinka Barišić Marenić kaže da je Katolička crkva u Podgorici “izuzetno ostvarenje”, koje “svojom kvalitetom nadrasta sve sakralne realizacije u Hrvatskoj tijekom razdoblja socijalizma. Njegova pojavnost i snaga referentna je i aktualnim suvremenim težnjama te predstavlja izniman i nepoznat doprinos u kontekstu hrvatske moderne arhitekture”. Ta crkva je bila nešto neočekivano i potpuno novo u vrijeme kada je sagrađena, i teško da postoji išta na teritoriji Crne Gore što bi joj pariralo u domenima pristupa i arhitektonskog izraza koji je ostao svjež do danas. To je arhitektonsko ostvarenje koje izravno svjedoči da su autori projekta - hrvatski arhitekti Zvonimir Vrkljan i Boris Krstulović - poznavali kretanja na arhitektonskoj sceni toga vremena, te da su znali kako da djeluju u okvirima tada aktuelnih oblikovnih obrazaca, ne zaboravljajući da ostave i vlastiti pečat. 

Prvobitna katolička crkva se nalazila na mjestu gdje se danas nalazi Muzički centar (bivši Dom JNA), na lijevoj obali Ribnice, na prostoru između današnjeg Mosta žrtava 5. maja 1944. i Tabačkog mosta. Bila je oštećena u jednom od brojnih bombardovanja Podgorice, u vrijeme Drugog svjetskog rata, da bi po okončanju rata bila srušena. Vlast tadašnje Republike Crne Gore nije dozvoljavala obnovu Katoličke crkve u užem dijelu Titograda. 

“Odluku crnogorske vlasti da ne dozvoli obnovu katoličke crkve Presvetog Srca Isusovog u užem dijelu Titograda, već da je izmjesti na Konik, što je i simbolično značilo da vjera u socijalizmu ima perifernu ulogu”, piše Dragutin Papović u članku “Izgradnja katoličke crkve u Podgorici 1969. godine” (Matica, broj 65. proljeće 2016.). “Katolička crkva i Barska nadbiskupija su to iskoristile kako bi izvele neuobičajen preokret. Potiskivanje na periferiju grada oni su okrenuli u svoju prednost. Crkva je u stilskom pogledu bila novina u poslijeratnoj arhitekturi, a u religijskom i društvenom pogledu ona je bila obrazac inovativnog djelovanja. U tome je prevazišla dotadašnje tradicionalne obrazce rada vjerskih zajednica. Nova crkva je dala novu namjenu titogradskoj župi (parohiji) Barske nadbiskupije. Postala je centar modernog vjerskog djelovanja koje se, zahvaljujući slovenačkim salezijancima, proširilo i na svjetovne sadržaje u radu s, prvenstveno, adolescentima i mladima.” 

“Prostorno rješenje”, kaže Borislav Vukićević, saradnik u nastavi na fakultetu za Politehniku UDG, “čine dva snažna, jukstapozicionirana (nasprampostavljena) poliedra, materijalizirana u sirovom betonu, a to što nas fascinira i što Katoličku crkvu u Podgorici čini jedinstvenim arhitektonskim ostvarenjem, upravo je činjenica da je ovdje dinamički potencijal jednostavnog geometrijskog koncepta doveden do krajnjih izražajnih granica kroz materijalizaciju - i obratno - izražajna svojstva sirovog betona su idealno potencirana dinamikom osnovnog geometrijskog sklopa, što je, sve zajedno, u savršenom semantičkom saglasju sa činjenicom da je ovdje riječ o sakralnom objektu podignutom u slavu Boga”. Idejni projekat za crkvu su izradili pomenuti Zvonimir Vrkljan, profesor Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i njegov asistent Boris Krstulović.

“Lokacija crkve je na istočnoj periferiji grada prema Ćemovskom polju i brdima”, kaže Krstulović (Monografija radova 1954-1984, Zagreb, 1984.), “baš na putu nailaska gorštaka albanske nacionalnosti. Kod zasnivanja objekta stao sam na stanovištu (prof. Vrkljan se sa time složio) da je danas kod nas odnos prema crkvi privatna stvar pojedinca. Vanjska atraktivna privlačnost je dakle nezasnovana. Trebalo je stvoriti specifičan prostor koji bi bio sasvim drugačiji od svih prostora koji se koriste u svakodnevnom životu. Znači jedan ‘slomljeni prostor’ koji nema nikakvog odnosa prema ničemu postojećem u okolini, jer po mom mišljenju vjernik ide u crkvu prvenstveno da ‘pobjegne’ od stvarnosti koja ga okružuje, to znači da treba naići na jedan sasvim neuobičajeni unutrašnji prostor”.

U doba izgradnje, Katolička crkva u Podgorici/ Tiotgradu, bila je prva crkva na Balkanu kod koje je interijer projektovan u skladu sa liturgijskim smjernicama reformi Vatikanskoga koncila. Crkva Presvetog srca Isusovog, monumentalni, brutalistički objekat na Koniku, otvoren je 29. juna 1969. godine na katolički praznik Svetog Petra i Pavla. Barski nadbiskup Aleksandar Tokić je u okviru obraćanja prisutnima na otvaranju, piše Papović u istom članku, insistirao na dobrim odnosima između crkve i države u Crnoj Gori, “i na kraju pozdrava je istakao da novopodignuta crkva nikad neće služiti nikakvom separatizmu niti šovinizmu”. Otvaranje crkve na Koniku je obilježeno izjavama o vjerskoj i nacionalnoj toleranciji u Crnoj Gori, o poštovanju i razumijevanju između crkve i države i porukama koje su bile u duhu mira i saradnje.

Crkvu je izgradila firma “Prvoborac” iz Herceg Novog, a Caritas Internationalis (Međunarodni Karitas) je bio finansijer. Prvi kontakt sa crkvom je preko širokog pristupnog stepeništa. U crkvu se ulazi kroz skromna drvena vrata. “Uđite na uska vrata! Jer široka vrata i prostran put vode u propast i mnogi njime idu. Kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život!” (Matej, 7:13). Nakon ulaska u crkvu, polako otkrivamo njenu unutrašnju ljepotu. Veličinu i visinu same crkvene prostorije ne možemo odmah sagledati zbog niske betonske ploče, postepeno ih otkrivamo, jer je “život svakako tajna koju treba otkrivati polako, jezgrovito, sa mnogo vjere u sebe” (Don Viktor Ganc, deplijan Katolička crkva Presvetog Srca Isusovog). Nailazeći na oltar, vidimo veliki krst obasjan dnevnim svjetlom, koji nas upućuje da moramo pogledati gore, odakle dolazi sama svjetlost, razliva svoje tople zrake i daje nam osjećaj mistike, mira i nade. Na brutalističkim objektima vrijeme ostavlja svoj trag. U to ime, nedavno je fasada crkve premazana zaštitnim slojem za beton i zaštićena.   

Brutalizam ne posjeduje samo jednu boju, u njemu se krije bezbroj nijansi sive, bezbroj priča ispričanih ali i onih neispričanih. Možda je kod Katoličke crkve u Podgorici najinteresantnija prirodna svjetlost. Kontrola prodora dnevnog svjetla i prirodna ventilacija značajno doprinose doživljaju unutrašnjosti crkve. Zraci svjetlosti koji dolaze odozgo, na hladnom betonskom zidu stvaraju jedinstven vizuelni efekat. Na taj način, svjetlost nam skreće pažnju na hladni, sirovi i neobrađeni beton, ističe njegovu strogost, a sa druge strane ljepotu i jednostavnost brutalizma. Ulaskom na glavna vrata crkve, do nekog trenutka, lišeni smo prirodnog svjetla, dok se ne približimo centralnom dijelu, gde svjetlost postaje intenzivnija. Svjetlost koja dolazi odozgo ravnomjerno obasjava i ispunjava prostor. 

“Posmatrajući sa psihološke strane”, kaže Bojana Sekulović (Osvetljenje Katoličke župne crkve), “Sunce nas obasjava odozgo pa nam je zbog toga ovakav ulazak svetlosti prirodniji i prihvatljiviji”. Takvo osvetljenje čini da prostor odiše duhovnom, mističnom i uzvišenom atmosferom.  Hrabrost i beskompromisnost su dvije ključne karakteristike brutalističke arhitekture. Podgoričko brutalističko nasljeđe - Hotel Podgorica, zgrada Kliničko-bolničkog centra, zgrada RTCG, zgrada Tehničkih fakulteta i naravno Katolička crkva, dragocjeni su prostorni momenti koji su ugrađeni u karakter grada i nameću nam obavezu da ih zaštitimo i sačuvamo. 

Rad je nastao na modulu “Arhitektura Crne Gore”, Fakultet politehnike, UDG, II godina, III semester, vodi mr Borislav Vukićević koji je priredio rad za objavljivanje.