Veliki gradski park u Tivtu - Najveća botanička bašta na južnom Jadranu ( I dio )

Autor teksta:  Siniša Luković

Za 40. broj časopisa Pogled

Veliki gradski park u Tivtu je jedan od najstarijih i najvećih parkova u Crnoj Gori i najveća botanička bašta na južnom Jadranu. Svojim položajem i veličinom čini posebnu pejzažnu prepoznatljivost i jedan je od najznačajnijih elemenata sistema zelenih površina grada Tivta. Ovaj impresivni i danas zvanično zaštićeni objekat priorode prostire se na skoro šest hektara površine u neposrednoj blizini centra grada Tivta. Park je podignut 1892. godine u blizini tada novog Pomorskog arsenala Ratne mornarice Austrougarske, na nekadašnjim imanjima kotorskih plemićkih porodica Radali, Luković i Verona, po naredbi tadašnjeg komandanta Carske i Kraljevske ratne Mornarice Austrougarske i osnivača tivatskog Pomorskog arsenala, admirala Maksimilijana Daublebskog fon Šterneka.

Po njegovoj zamisli, u neposrednoj okolini tada novog vojnog brodogradilišta i remontne baze austrougarske Mornarice u Boki, napravljena je najveća ovdašnja uređena parkovska površina. Pored toga što je park uljepšavao prostor oko tek podignutog Arsenala, služio je za rekreaciju i odmor mornara i zaposlenih. U Mornaričkom parku, kako se on tada zvao, zasađivani su primjerci biljaka koje su komandanti austrougarskih ratnih brodova, po naredbi admirala Šterneka, donosili sa svojih putovanja širom svijeta. Tako je u Tivtu nastala jedna od najvećih i najbogatijih botaničkih bašti na istočnoj obali Jadrana u kojoj i danas uspijevaju brojne rijetke i vrijedne biljne vrste. O tome koliko je admiral Šternek bio posvećen uređenju Tivta kao vojnopomorske baze ali i uspostavljanju ovdašnjeg parka, u svojoj knjizi o životu tog proslavljenog austrougarskog vojnopomorskog vođe, piše i austrijski istoričar dr Ervin Šatz, ističući da je Tivat bio jedno od Šternekovih omiljenih mjesta. 

Tokom svojih inspekcijskih putovanja u Boku, Šternek se uvijek divio onome što je u međuvremenu postignuto, a posebno je volio stare jedrenjake, što su mu neki od “naprednih” savremenika zamjerali (spominje se u dnevniku austrijskog ministra trgovine tokom njihovog zajedničkog putovanja 1892. i sidrenja u Herceg Novom). I sam Šternek 1896. piše u svom dnevniku, dok je bio na matičnom brodu za podmornice “Pelikan” u Boki: “Tivat je skoro potpuno uređen, park uspijeva, mornaričke zgrade su uredne, ali sve to puno košta... Lovćen i crnogorska brda su pod snijegom, a ovdje cvjetaju ljubičice u tolikoj količini, da se na mom stolu nalazi ogroman buket. Eskadra je u najboljem redu... Sve je tako lijepo i mirno u ovom usamljenom kutku na Zemlji”. Takođe spominje da je vrijeme lijepo, da su stabla u parku narasla, a posebno ga raduju stabla narandži. 

Kako bi sačuvala uspomenu na svog utemeljivača, u parku je postavljena spomen ploča na kojoj na njemačkom jeziku piše: “Ovaj park je utemeljn 1892. godine od strane njegove ekselencije, pokojnog barona fon Šterneka. Radovima su rukovodili prema njegovoj zamisli, komandanti brodova Hnatek, Padevit, Cigler, Denih, Hajnrih i C. Lanjus, kao i nadzornik Nedvić”. Zahvaljujući Šterneku i njegovim prvim saradnicima u poslu izgradnje i uspostavljanja tadašnjeg Mornaričkog, a sadašnjeg Velikog gradskog parka, Tivat se danas može podičiti jednim od najimpresivnijih takvih kompleksa u Crnoj Gori. Park je tokom decenija, postao omiljeno sastajalište Tivćana, mladih i starih, koji su na razne načine uživali u ljepoti i raskoši ove botaničke bašte ili se rekreirali na ovdašnjim sportskim sadržajima.

Tivatski Veliki gradski park je vrijedan predstavnik vrtne umjetnosti XIX stoljeća na istočnoj obali Jadranskog mora. Podignut je u mješovitom stilu, koji je dominirao u vrtnoj arhitekturi tog vremena, a nastao je kombinovanjem elemenata francuskog (klasičnog) i engleskog (pejzažnog) stila. Na ukupno 5,92 hektara, koliko ih pokriva Veliki gradski park, i danas su sačuvana važna obilježja planske organizacije prostora i umjetničke stilizacije. Park sadrži vrijedne vrtno-arhitektonske elemente - šetne staze, spomen obilježja, fontanu, glorijete. Vegetaciju sačinjavaju uglavnom visoka četinarska stabla, koja dominiraju na sjevernoj strani, dok se na jugoistočnoj strani nalazi mješovita vegetacija sačinjena od četinarskih i lišćarskih vrsta. 

Pored vrsta koje su tipične u primorskim parkovima ovog područja, ovdje su prisutne i neke izuzetno rijetke vrste, kao što su bidvilova araukarija (Araucaria bidwillii), kalifornijski čempres (Cupressus macrocarpa) i sremza (Prunus padus). U zapadnom dijelu parka podignut je objekat rasadnika koji je sam po sebi, izuzetna arhitektonska vrijednost, a svojim tehničkim rješenjima, posebno onim za zagrijavanje prostora klijališta biljaka, koji iako je napravljen krajem XIX stoljeća, i danas fascinira stručnjake. Istočno od rasadnika, u parku je krajem XIX stoljeća, podignut i jedan od prvih teniskih terena na ovim prostorima, na kome su “bijeli sport” igrali austrougarski oficiri i njihove supruge. Nažalost, tenisko igralište danas ne postoji jer je pred Drugi svjetski rat pretvoreno u otvoreno igralište za košarku, ali se među Tivćanima do danas očuvao naziv “Tenis” kao nezvanično ime ovog mikrolokaliteta, kao i nekoliko starih fotografija nekadašnjeg “Tennisplatza”. 

Park karakteriše i jedna velika promenada koja je danas asfaltirana i koja ga u pravcu sjever-jug dijeli na dvije cjeline: sjeveroistočnu gdje je veći dio zelenih površina, te manju jugozapadnu gdje se pored manjih zelenih površina nalazi rasadnik i dva veća sportska kompleksa sa glavnim i pomoćnim igralištem Fudbalskog kluba “Arsenal”. 

Na ovom prostoru i za vrijeme Austrougarske postojao je fudbalski teren koji je povremeno korišten i za vojne smotre, ali i za vašare i druga slična civilno-vojna dešavanja. Pored glavne promenade, park je premrežen i sa oko dva kilometra ukupne dužine manjih šetnih staza koje su popločane kamenom i koje i danas prate originalnu mrežu parkovskih šetnica uspostavljenu prilikom gradnje ove botaničke bašte.

Gradski park u Tivtu zaštićen je 1968. godine Rješenjem Zavoda za zaštitu prirode kao hortikulturni objekat. Tom prilikom nisu utvrđene granice i površina parka, a u Centralni registar zaštićenih objekata prirode unijeti su vrlo oskudni podaci o njegovim osnovnim odlikama. Decenijama, u drugoj polovini XX vijeka, park je samo parcijalno održavan i njegovan. Usljed dugogodišnjeg izostanka redovne njege u periodu nakon Drugog svjetskog rata, struktura vegetacije je na određenim djelovima parkovske površine narušena formiranjem podrasta invazivnih vrsta, odnosno prorjeđivanjem izvorne zasađene vegetacije. Vjerovatno usljed poremećaja mikroklime, došlo je do prorjeđivanja travnog pokrivača, što je dovelo do ispiranja površinskog sloja zemljišta na nagibima.