Heroj jugoslovenske inženjerske priče ( I dio )
Autor teksta: Siniša Luković
Za 39. broj časopisa Pogled

U sjeverozapadnom dijelu nautičko-turističkog centra Porto Montenegro u Tivtu, na platou ispred Zbirke pomorskog nasljeđa, nalazi se najveći i najatraktivniji muzejski eksponat ove kolekcije - velika, tzv. dizel-električna podmornica P-821 “Heroj” nekadašnje Jugoslovenske Ratne Mornarice (JRM). Jedna od ukupno čak 11 podmornica, koliko ih je u operativnoj upotrebi imala JRM u vrijeme raspada SFRJ početkom devedesetih, “Heroj” se tada u Tivtu zatekao u tzv.velikom remontu u ovdašnjem vojnom brodrogradilištu Arsenal. Zbog građanskog rata, raspada države, sankcija i kasnijih loših ekonomskih prilika, taj remont podmornice nikada nije bio završen i “Heroj” je nedovršen, u manje-više rasklopljenom stanju, dočekao i sam kraj Arsenala koji je krajem 2006. prodat, a potom srušen da bi se na mjestu tog brodogradilišta gradila marina za mega jahte i nautičko-turistički rizort visoke klase Porto Montenegro.
Na sreću, zalaganjem prvenstveno bivših podmorničara koji žive u Tivtu, nekolicine entuzijasta i razumijevanjem menadžmenta Porto Montenegra koji je shvatio da bi u velikoj podmornici obavijenoj mističnim velom tajnosti njene višedecenijske službe u JRM, mogao dobiti još jednu zanimljivu turističku atrakciju u marini, “Heroj” je obnovljen, njegova oprema i uređaji su većinom vraćeni na svoja mjesta u podmornici i ona je prilagođena posjetiocima koji je obilaze izvučenu iz mora, na onome što je preostalo od nekadašnjih tračnica Arsenalovog sinhro-lifta gdje su podmornice decenijama podizane iz mora na obalu zbog remonta.
Oko nje je među stranim posjetiocima Porto Montenegra u međuvremenu stvoren poseban, pomalo tajnoviti i privlačan narativ o “old yugoslav submarine” (staroj jugoslovenskoj podmornici) koja je službovala u vremenima Hladnog rata, pa je podmornica P-821 “Heroj” postala jedna od najposjećenijih i najprepoznatljivijih turističkih atrakcija u Tivtu. Ipak, iza ovog starog ratnog broda koji je prvi put u more ušao krajem avgusta daleke 1967. godine u Splitu, krije se jedna mnogo veća, kompleksnija i inženjersko-tehnološki značajnija priča..

Podmornica klase “Heroj” isplovljava iz Tivta, foto: Privatna arhiva
Nekadašnja SFRJ naime, bila je jedna od tek desetak država na svijetu koje su u drugoj polovini XX vijeka, bile u stanju da samostalno projektuju i grade podmornice kao tehnološki, najkomplikovanije ratne brodove i jedne od najsloženijih tehnoloških objekata uopšte. Bivša Jugoslavija je ta znanja počela sticati sredinom pedesetih kada je na osnovu italijanskih nacrta iz Drugog svjetskog rata, zaplijenjenih u brodogradilištu Uljanik u Puli, te iskustava tamošnjih inženjera i radnika koji su prije radili za potrebe Ratne mornarice Italije, Jugoslavija sagradila prve dvije svoje nove dizel-električne podmornice: P-811 “Sutjeska” i P-812 “Neretva”, slične ratnim italijanskim tipovima “Rubino” i “Topazio”. Iako je to za zemlju čija se privreda opustošena ratom još oporavljala, a masovna industrijalizacija bila tek u povojima, bilo veliko dostignuće, podmornice klase “Sutjeska” su ipak bile već tehnološki prevaziđene i zastarjele. Razvoj podmornica u svijetu tada je napredovao vrtoglavom brzinom, a SFRJ koja je i geopolitički uzela kurs nesvrstavanja između Zapada i Istoka, željela je i da u tom domenu opremanja svojih oružanih snaga, postigne što veći stepen nezavisnosti i da postane zemlja koja će biti u stanju da samostalno dizajnira, konstruiše, razvija i gradi najsavremenije klasične, tzv.dizel-električne podmornice.

Podmornica klase “Heroj” isplovljava iz Tivta, foto: Privatna arhiva
Nakon kraćeg sukobljavanja argumenata između starijeg vojno-inženjerskog tima koji je predlagao razvoj osavremenjenih podmornica sa trupom poprečnog presjeka u obliku osmice i sa pogonom preko dvije propelerske osovine što je zapravo bila već zastarjela i prevaziđena koncepcija podmornica iz vremena Drugog svjetskog rata, i mlađeg i ambicioznijeg tima koji se zalagao za gradnju sasvim novih, savremenih podmornica sa trupom čiji je poprečni presjek kružnog oblika i sa pogonom preko jednog propelera, pobijedila je ova uopštedruga koncepcija. Njen je predvodnik bio tadašnji mornaričko -tehnički potpukovnik, diplomirani inženjer brodogradnje Žarko-Feđa Alujević sa čuvenog Brodarskog instituta u Zagrebu. Tome je prethodilo više iscrpnih analiza na nivoima Mornaričko-tehničkog instutita u Splitu, Brodarskog instituta u Zagrebu, savjeta JRM-a, tehničkih uprava JNA i Ministarstva odbrane, ali i konkretnih rezultata hidrodinamičkih testiranja modela dvije ponuđene koncepcije podmornice, sprovedenima u opitnim bazenima u Vageningenu u Holandiji i Brodarskog instituta u Zagrebu.

Glavni projektant podmornice “Heroj” MT potpukovnik Žarko Feđa Alujević, foto: Privatna arhiva
Projektovanje nove, prve smostalno dizajnirane i konstruisane jugoslovenske podmornice počelo je na Podmorničkom odjelu Brodarskog instituta u Zagrebu ranih šezdesetih, a u februaru 1963. definisan je konačni Glavni projekat objekta koji je nosio kodnu oznaku B-71. Na čelu konstruktorskog tima bio je potpukovnik Alujević, njegovi najbliži saradnici bili su Dragan Štulhofer za čvrstoću trupa, Milorad Rakamarić i Ivo Antunović za hidrodinamiku i propulziju, Ivan Nađ za područje strojarstva, Milenko Živanović za elektroenergetske sisteme, Vukašin Kristić za naoružanje i upravljanje, Svetislav Krstić za elektronske sisteme, Ante Kuzmanić za sisteme unutrašnje i vanjske veze, Zvonko Marčelja za sisteme spašavanja iz potonule podmornice, Mile Arnautovski za primjenu materijala od stakloplastike, te Cvetin Radojčić i Svetko Crnošija za elastično temeljenje opreme unutar trupa podmornice. Na poslovima projektovanja podmornice i razvoja opreme za nju, po zadatku B-71, angažovano je impozantnih ukupno 110.000 institutskih sati godišnje, ne računajući aktivnosti vezane za hidrodinamička ispitivanja modela i prjektovanje oružnih sistema. Podmornica tipa B-71 (budući “Heroj”) je za to vrijeme bila state-of-the-art koncept koji je podrazumijevao korišćenje moderne, tzv. kapljičaste forme hidrodinamičkog trupa, jednovijčane propulzije, torpednog naoružanja samo na pramcu, modernih senzora i najnovije elektro-hidraulične tehnologije tzv. daljinskog kormilarenja podmornicom po pravcu i dubini. U to vrijeme B-71 je bio projekat na nivou onih među najmodernijim novim klasičnim, dizel-električnim podmornicama u svijetu.

Zatvorena hala navoza BSO na kome je građen “Heroj”, foto: Privatna arhiva
Za razradu Glavnog projekta i izradu radioničko-tehničke dokumentcije po kojoj će se praviti nova podmornica, angažovan je Brodoprojekt iz Rijeke na čelu sa diplomiranim inženjerima Igorom Koprivnikarom i Tihorajem Jeluši ćem. Pred njima su bili posebni izazovi jer je osnova podomornice - njen tzv. čvrsti trup koji trpi sav hidrostatički pritisak mora i unutar kojeg su smješteni svi sistemi, oprema i posada podmornice, trebalo da bude građen u sekcijama od potpuno novog i izazovnog materijala - visokolegiranog specijalnog čeličnog lima povećane čvrstoće i žilavosti, oznake SHL-4, a koji je Jugoslavija nabavila iz tadašnjeg SSSR-a.
Određeno je da se nove podmornice grade u Splitu gdje je u okviru tamošnjeg civilnog brodogrdailišta trgovačkih brodova, napravljena posebna cjelina - takozvano Brodogradilište specijalnih objekata (BSO). Njegova okosnica bio je veliki natkriveni i zatvoreni brodogradilišni navoz kojem je pristup bio strogo kontrolisan i gdje su u velikom stepenu povjerljivosti, radili najbolji inženjeri i majstori splitskog škvera. Zajedno sa njima ovdje su angažovani bili i inženjeri Brodarskog instituta, MTI-ja i Brodoprojekta, kao i sami oficiri i podoficiri JRM koji su određeni za službu na novoj podmornici.

JelušiPorinuće podmornice “Heroj” u Splitu avgusta 1967, foto: Privatna arhiva
Pored zatvorene brodogradilišne hale sa navozom na kojem se gradila podmornica, BSO je imao i molo dužine 70 metara za privez nove podmornice tokom njenog opremanja i testiranja, ispitnu stanicu za prototipe opreme, akumulatorsku radionicu za formiranje aku-baterija nove podmornice, smještajni objekat za kadar JRM angažovan na gradnji podmornice i ostale prateće objekte. Na čelu BO bio je diplomirani inženjer Radislav Britvić, dok je za nadzor i praćenje svih radova, te koordinaciju svih poslova ispred JRM kao naručioca podmornice, bila formirana posebna Kontrolna komisija na čelu sa mornaričko-tehničkim pukovnikom Krstom Longinom kojeg je kansije zamijenio diplomirani inženjer, pukovnik Juraj Zaninović. Kao glavna tehnička osoba - vršilac dužnosti upravitelja stroja podmornice u izgradnji, postavljen je mladi i vrlo sposobni, MT kapetan Andrej Korbar. Splitski meštri su ovdje od sovjetskog specijalnog čelika počeli graditi čvrsti trup nove podmornice cilindričnog oblika, sa tupim pramcem i konusnim krmenim dijelom koji se završavao otvorom za propelersku osovinu. Zavarena konstrukcija oplate čvrstog truarhivapa bila je sastavljena iz 19 sekcija od specijalnog čeličnog lima debljine 28 mm, međusobno zavarenih u cjelinu sa ukupno 72 rebra. Dvije vodonepropusne pregrade dijelile su čvrsti trup na tri odsjeka (pramčani, srednji i krmeni).
O gradskom jezgru Nikšića ( II dio )
O gradskom jezgru Nikšića ( I dio )
Veliki gradski park u Tivtu - Najveća botanička bašta na južnom Jadranu ( I dio )
Brutalističko nasljeđe-Katolička crkva u Podgorici
Stari crnogorski majstori kamenoklesari (I dio)
28.06.2024. Gradnja
