Zmije čuvarke na nadgrobnim spomenicima u Crnoj Gori

Autor teksta: Slobodan Čukić

Za 38. broj časopisa Pogled

Odnos prema zmijama u crnogorskoj običajnosti oduvijek je bio poseban. Pavle Rovinski piše da u Crnoj Gori “zmija više od svih gmizavaca izaziva neki sujevjerni strah”. Dodaje da Crnogorci izbjegavaju da je zovu pravim imenom i da umjesto toga “pribjegavaju opisnoj formi i nazivaju je: povukuša, pozemljuša, nepomenica, poganica i drugo”. Štaviše, “ponekad se zmija uvuče u kolijevku djeteta, spava obavivši njegov vrat i nikada mu ne naškodi, i to dijete u budućnosti čeka velika sreća”(P. Rovinski, Etnografija Crne Gore, Tom II, CID, Podgorica, 1998, 325). Stevan Dučić je pisao da se u Kučima vjeruje da svaka kuća ima po jednu “zmiju kutnjicu” koju ne valja ubijati, jer je u njoj “sjen” nekojega ukućanina, pa bi odmah umro. Takvu zmiju, kad se u kući pojavi, rijetko ko ubija, već ju kume i preklinju da izađe i upale krpine, da je

dimom išćeraju.

Rovinski ukazuje da “ima zmija koje drže sreću kuće”. ”Ako se zmija nađe u kući, grijeh je ubiti je, a da bi se istjerala, pale krpu i stavljaju u otvor kroz koji ona izlazi i od tog dima zmije odlaze” (isto,326). Jovan Vukmanović bilježi da je u Paštrovićima postojao običaj da je grijeh ubiti blavora, koji je zaštitnik svake kuće i živi pod pragom (Paštrovići, Podgorica,2002, 365). Ovo se održalo sve do našeg doba. Na primjer, dok sam o tome razgovarao s Rankom Đonovićem, on se prisjetio jednog slučaja iz 1950-ih godina u Slatini u Bjelopavlićima, u kući njegovog đeda Božidara Tola Popovića. Dogodilo se da zmija padne s petra (tavana) na krevet u sobi. Čeljad se uzbunila. Kada su krenuli da je ubiju, đed je to zabranio i rekao da se to ne smije činiti. I nekako su je išćerali iz kuće, vjerovatno zapaljenim krpama i dimom.

Poznati hrvatski ilirolog Aleksandar Stipčević ukazuje na još jednu zaboravljenu dimenziju ove običajnosti. Piše da se zmija u Crnoj Gori, osim kao čuvarka kućnog ognjišta, pojavljuje i kao čuvarka groba, dovodeći u blisku vezu ta dva vjerovanja. Iliri su vjerovali da zmija čuva pokojnikovu “vječnu kuću”, odnosno njegov grob, isto kao što mu je za života čuvala kuću. Prema Stipčeviću, neke pojedinosti ukazuju da se porijeklo vjerovanja o zmiji kao čuvarki groba nalazi u dalekoj prošlosti. Kao primjer pominje likove zmija na praistorijskim kamenim urnama iz Jezerina i Ripča kod Bihaća. Prikazane su na prednjem dijelu i imaju zaštitnu (apotropejsku) ulogu. Štitile su ulaz u urnu (pokojnikovu kuću) upravo onako kao što je zadatak zmije na ulaznim vratima kuće bio da zaštiti ukućane od svake nesreće i bolesti.

Poznata je narukvica iz ilirske nekropole u Momišićima sa završetkom u obliku zmijske glave. Srebrne narukvice sa krajevima u obliku zmijskih glava nađene su i u ilirskim grobovima u Kačnju kod Bileće. Jedan od primjera apotropejske simbolike zmijskog lika je pojasna pločica iz labeatske nekropole u Gostilju u Zeti, 20-ak kilometara južno od Podgorice, na kojoj se u pozadini konjanika koji juriša na neprijatelja, nalazi velika zmija, očito u zaštitnoj ulozi.

SKADARSKI BASEN

Za nas je najzanimljivije što je Aleksandar Stipčević, u okviru ove problematike, skrenuo pažnju na zaštitnu ulogu zmijskog lika u pogrebnoj (sepulkralnoj) običajnosti u selima u široj okolini Skadarskog jezera. Ukazao je da se na tom području, na pojedinim seoskim grobljima nailazi na prikaze zmija na nadgrobnim spomenicima - kako na drvenim, tako i na kamenim krstovima. “Očito je, kaže Stipčević, da zmija u tim situacijama ima istu zaštitnu simboliku kakvu je imala i na praistorijskim kamenim urnama, i da se prastaro pagansko vjerovanje o zmiji kao čuvarki groba sačuvalo na hrišćanskom groblju u obliku koji je inače potpuno stran hrišćanskoj simbolici zmije. Drugim riječima, zmija kao simbol zla u hrišćanstvu dobila je na tim spomenicima ulogu koja je naslijeđena iz pradavnih vremena i koja je nespojiva sa hrišćanskom simbolikom, pa se stoga prikazi zmije iz skadarskog basena moraju tretirati kao primjer ostatka iz praistorijskih, ilirskih vremena” (isto, 188). Stpčević je ovo napisao prije pola stoljeća. Ovu simboliku danas nalazimo na kamenim sanducima, oblika kvadra, koji su pravljeni u periodu od 1880. do 1912. godine. Na gornjoj ploči tih sanduka su, u izdubljenom ležištu, stajali kameni krstovi. Na krstovima je bilo različitih simbola, a među njima i klesanih zmijskih likova, sa zaštitnom (apotropejskom) ulogom.

Ova praksa se na kamenim nadgrobnim spomenicima u Crnoj Gori može pratiti sve do prvih decenija prošlog stoljeća, kada polagano iščezava - po svoj prilici u deceniji iza Prvog svjеtskog rata. Dakle, apotropejske zmijske likove nalazimo na kamenim sanducima s klesanim krstovima od prije stotinak i više godina. Takve grobnice su u proteklim decenijama došle pod udar gradnje novih mermernih grobnica, a nestankom kamenih sanduka, nestajali su i klesani zmijski likovi.To konkretno znači da je takvih artefakata sve manje. Istraživanje je pokazalo da ih nije ih lako pronaći. Ali, ipak su nađeni u zadovoljavajućem broju! U proteklih desetak godina registrovao sam dvadeset tri primjera na sedamnaest lokaliteta širom Crne Grne.

Da razmotrimo kako je teklo istraživanje. U početku sam ovu drevnu običajnost vezivao isključivo za skadarski basen, oslanjajući se bezrezervno na riječi Aleksandra Stipčevića. Pritom mi je bilo jasno da je taj autor svoju poznatu studiju “Iliri” pisao 1970-ih godina, kada je na crnogorskim seoskim grobljima još bilo drvenih krstova i mnogo više kamenih sanduka s klesanim krstovima nego što je slučaj danas. Sedamdesete su bile i pravi momenat za jedno takvo istraživanje, jer tada još nije bio započet talas izgradnje mermernih grobnica koje u današnje doba zauzimaju veliku površinu i često imaju megalomanska obilježja.

POČETNA FAZA

Prva otkrića su bila slučajna. Na prva dva zmijska lika naišao sam prije više od deset godina na groblju kod crkve sv. Stefana u Fundini. I jedan i drugi su bili isklesani na prednjoj strani kamenih krstova. Prvi krst je bio polomljen i položen na grobnu ploču. U njegovom gornjem dijelu stajao je natpis posvećen ženskoj osobi, a zmija je bila isklesana pod natpisom. Drugi krst, od bijelog kamena, takođe je bio polomljen i od njega je preostao samo donji dio na kojem se jasno vidio zmijski rep. Ova dva primjera su me iznova usmjerila na Stipčevićevu knjigu i priču o sepulkralno- apotropejskoj simbolici zmije u skadarskom basenu. Namjeravao sam da to detaljno istražim,ali tada nijesam imao jasnu ideju o tome odakle započeti, niti sam dovoljno dobro poznavao terensku situaciju. Par godina kasnije, na prastarom groblju u Vuksanelikićima, naišao sam na uzglavnu ploču sa zmijskim likom. O tome sam se prethodno raspitao kod jednog mještanina. Na pitanje da li na groblju ima zmijskih likova odgovorio je potvrdno

Nekoliko godina iza toga, pronašao sam klesane zmijske likove na velikim kamenim krstovima, na groblju u crmničkom selu Tomići. Nalazili su se na bočnim stranama krstova, u donjoj polovini. Na svakom krstu bile su po dvije zmije. Jedan od tih krstova stajao je na kamenom sanduku popa Marka Đonovića. Drugi se nalazio na kamenom sanduku u kojem je počivala njegova supruga. Krst na popadijinom grobu je bio oboren i položen na grobnu ploču, a na zmijama su cijelom dužinom bile isklesane šare - što će se pokazati kao usamljeni slučaj. Bio je ovo tek početak. U tom periodu sam se još uvijek oslanjao na Stipčevićeve riječi, ograničavajući se na širu okolinu Skadarskog jezera. Tome je u prilog išla okolnost da se sva tri lokaliteta - i Fundina i Vuksanlekići i Tomići - nalaze u skadarskom basenu. Naprosto sam uzimao zdravo za gotovo da jedan autor poput Aleksandra Stipčevića govori o skadarskom basenu na osnovu dobre obaviještenosti, kao i da je s razlogom izostavio druga crnogorska područja. Rasplet je bio drugačiji.

U aprilu 2021. godine započeo sam detaljan obilazak crnogorskih seoskih grobalja, praveći snimke grobnih natpisa radi epigrafsko-falerističke studije. Uporedo s tim, započeo sam opsežnu potragu za klesanim zmijskim likovima na kamenim grobnicama. Bio sam u tome vrlo uporan, budući da kameni sanduci od prije jednog vijeka ubrzano nestaju. Aleksandar Stipčević je u svojoj knjizi govorio i o zmijskim likovima na drvenim krstovima. Međutim, takvih krstova danas naprosto nema na seoskim grobljima - da i ne pominjemo ona varoška, prigradska i gradska. Na obiđenih 240 seoskih grobalja zatekao sam samo četiri- pet trulih drvenih krstova, načinjenih prije sedam osam decenija - poput krstova na groblju u Trebaljevu Rovačkom, u Šavniku ili Rijeci Marsenića. Dakle, fokus je bio na klesanim krstovima.