O ljepoti džinovskog galeba: Most na Tari ( I dio )

Autor teksta: Nataša V. LUČIĆ

Za 39. broj časopisa Pogled

“Ovo nije običan most koji spaja dvije obale, već ima i nešto iznenađujuće, kao moderno slikarstvo. Djeluje tako moćno i tako spokojno, tako ponosito i elegantno. Dira u dušu, baš kao i umjetničko djelo.“

A. Den Dolard “Zemlja iza božjih leđa“

“Blistavo bijel između crvene zemlje i zelenih padina“ most na Đurđevića Tari nalazi se na raskrsnici puteva, na magistralnom putu Žabljak- Pljevlja. Svojim dimenzijama i arhitekturom spada među najveće i najljepše saobraćajne objekte u svijetu. Podignut je u kamenim liticama kanjona na prostoru između sela Budečevica i Trešnjica koja se nalaze do Tare, pa bi ga, tvrde geografi, logičnije bilo imenovati mostom na Budečevici. Naime, Đurđevića Tara, selo na desnoj strani ove rijeke, ne dodiruje do Tare! Vjerovatno je autorima cijelog ovog projekta prijemčivije i ljepše zvučao aktuelni naziv. Ali, šta god da ih je opredijelilo za to, ljepota ovog “džinovskog galeba od betona“ koji lebdi nad visokim ponorom “suze Evrope“, nad jednim od dva najljepša kanjona na svijetu, više od osam decenija opčinjava putnike namjernike sa svih meridijana. I ne samo njih! Kao da je postao nezaobilazna inspiracija mnogim umjetnicima i stvaraocima pa je tako ovjekovječen na slikama, crtežima, u romanima, studijama o mostu domaćih i stranih autora, pa i na filmu!

Njegova bjelina, nekako prepoznatljiva i ista i na suncu, i na mjesečini, i u pomrčini, i romansirane priče koje prate izgradnju mosta, potom sudbinu jednog od graditelja - inženjera Lazara Jaukovića, rušenje mosta u vrijeme Drugog svjetskog rata i njegovu obnovu nakon oslobođenja, doprinijele su da lako osvaja srca turista. Uostalom, kako je zapisao u svojoj knjizi “Most na Tari” dr Vukajlo Mišo Gluščević, “most je sam oličenje estetske tajne, to je sastajalište..., spomenik plemenskog kulta i duhovne veze, kao vašar država“. Ali, krenimo redom.

Za most na Tari bio je raspisan međunarodni konkurs 1937. godine. Ministarstvo građevina usvojilo je projekat inženjera Mijata S. Trojanovića, kasnije profesora Građevinskog fakulteta u Beogradu, i ustupilo ga izvođaču koji je dao najbolju ponudu, preduzeću A.D. “Antonović“ iz Pančeva. Finansijer projekta bilo je Ministarstvo građevina Kraljevine Jugoslavije.

Most ima pet lukova, a njegova visina ispod glavnog i najvećeg luka je oko 150 m. Širok je samo 5,5 m, plus dvije uske staze sa strane od po pola metra, a dug je oko 370 m. Često se postavljalo pitanje zašto je most tako uzan. Ostalo je zabilježeno da je i sam inženjer Trojanović predlagao investitoru da se most proširi, ali su ga odbili, pravdajući se da ima i užih mostova u planinskim predjelima Švajcarske. Temelje betonskom džinu nije bilo lako postaviti. “Lijeva noga“ velikog luka trebalo je da se nasloni na jedan kameni ćuvik, a desna “uvuče“ u ogromnu kamenu liticu, koja se vrtoglavo nadnosi nad rijekom. Ali, na ćuviku se odjednom pokazala kamena napuklina koju ranija snimanja geologa nijesu otkrila. Poslije konsultacije sa poznatim stručnjacima, dogovoreno je da se ćuvik izbuši 4 m dublje nego što je bilo predviđeno i da se betonom “plombira“. Ta ispravka je za sobom povukla drugu: raspon velikog luka morao je da se poveća sa 112 na 116 m. Veliku zamku graditeljima predstavljala je skela.

Inženjer Trojanović opredjelio se za drvenu skelu Ričarda Koraja, čuvenog graditelja drvenih skela i potpora. Otac i sin Koraji su imali umijeće, a hrabrost je pripala durmitorskim gorštacima među kojima su se izdvojila dvojica talentovanih, priučenih mladića: Ljubo Roćen i Radoje Bojović. Veliku skelu oni su montirali šest mjeseci, od jeseni 1939. do proljeća 1940. godine. Iako do tada nijesu ništa znali o skelama i građenju mostova, ovi odvažni i požrtvovani Durmitorci sklopili su najveću drvenu skelu koja je ikada izgrađena u svijetu, barem do tog trenutka. Upotrijebljeno je oko 650 m3 tijesne građe, koja je ručno tesana u šumi udaljenoj oko 25 km od gradilišta!

Most je izrastao iznad kanjona za prilično kratko vrijeme, nešto više od dvije godine rada. Dva krajnja lučna otvora - vijadukta završena su 1938. godine, a sljedeće godine i ostala dva. Veliki luk betoniran je 1940. godine. Most je prevremeno pušten u saobraćaj novembra 1940, iako još nije bio potpuno završen.

Na tabeli koja je postavljena na mostu, pisalo je “Most preko rijeke Tare na Budečevici “. Takvoga ga je zatekao i početak Drugog svjetskog rata. Tačno 17. aprila 1941. godine, prvi tenkovi okupatora prešli su preko mosta. Povlačeći se pred neprijateljem, vojnici Jugoslovenske vojske djelimično su onesposobili most 1941. godine, ali ga je okupator brzo osposobio za saobraćaj. U proljeće 1942. godine, neprijateljske snage su iz Pljevalja prodirale ka Durmitoru, području koje su kontrolisali partizani. Vrhovni Štab je izdao naređenje da se most, koji je bio jedini put za Žabljak, sruši. Taj zadatak je povjeren inženjeru Lazaru Jaukoviću, rođenom 1903. godine u selu Pridvorica kod Šavnika. Lazar je bio izdanak ugledne porodice Jauković, čijih petoro djece su, u periodu između dva rata, svi stekli visoko obrazovanje. On je završio Građevinski fakultet u Beogradu 1930. godine, a potom službovao u Nikšiću, na Cetinju i u Prijepolju, a bio je i na specijalizaciji u Italiji. Učestvovao je u pravljenju mosta i znao je gdje treba postaviti eksploziv za miniranje samo jednog luka. Iz neeksplodiranih italijanskih bombi, izvadio je oko 30 kg eksploziva i minirao posljednji i najmanji lučni otvor u zoru šestog maja 1942. godine. Mjesec dana poslije rušenja mosta četnici su uhvatili inženjera Jaukovića i na Ilindan, drugog avgusta, strijeljali ga na mostu.