Pješački potencijal savremenih gradova

Na koji način grad kao cjelina podstiče pješačenje kao dominantan vid kretanja, zavisi od toga kako ljudi percipiraju i doživljavaju grad. Na globalnom nivou, podsticanje pješačenja je programski pokušaj da se ide dalje od puke preraspodjele i dostupnosti urbanih sadržaja. To ima za cilj da se utvrdi na koji način i koliko urbano okruženje u vidu trotoara, ali i fasada (javnih i privatnih objekata) može poslužiti kao platforma za svakodnevni život zasnovan na pješačkoj mobilnosti. 

Dakle, nije bitno samo da li se određene gradske zone mogu dostići pješice ili laganim prevoznim sredstvima (biciklo i električni trotinet) već i da li su te rute udobne, zanimljive, korisne i redovno održavane. To dalje znači ispitivanje da li su i na koji način integrisane u okolno gradsko tkivo, nude li različite aktivnosti, i jesu li percepirane kao bezbjedne i sigurne. Bezbjednost se prije svega odnosi na čestu situaciju u mnogim gradovima, a to je ona u kojoj su pješačke staze podređene korištenju automobila, zbog prevladavajućih društvenih praksi korištenja prostora u kojim se prioritet uvijek daje automobilima. 

Pretpostaviti perspektivu podsticanja pješačenja znači, dakle, definisati kvalitet urbanog života u smislu bogatih i složenih odnosa između gradskog prostora i njegovih sadržaja, kako bi se procijenila stvarna mogućnost stanovnika da ih "koriste" radi podsticanja zdravijeg i održivog načina kretanja. 

Treba reći da ideja promovisanja pješačenja nije naročito nova: u mnogim aspektima, novinarka Jane Jacobs je posvetila dobar dio svog djela "Život i smrt velikih gradova" (1961) na to kako promovisati intenzivnu i raznoliku upotrebu ulica i trotoara. Svakako, neizostavan u tome je i arhitekta i urbanista Kevin Lynch, koji u "Slici grada" (1960) naglašava kako je skup gradskih putanja "najmoćnije sredstvo" za planiranje grada u cjelini. Ono što je novo je širenje napora da ovakav koncept urbane mobilnosti zaživi, da se podvrgne sistematizacijama i formalnim procedurama, te mogućnost da se na rigorozniji način iskoriste kao alat pri donošenju odluka u sekotru urbanog planiranja. Ovaj operativni preokret sigurno je bio podstaknut dostupnošću i širenjem detaljnih prostornih podataka, zahvaljujući razvoju kompjuterskih alata i tehnika.

Među faktorima ljudskih sposobnosti, način na koji naši gradovi i fizičko okruženje "funkcionišu" tj. način na koji su izgrađeni i organizovani i u krajnjem i na koji način se u njima živi je važan. Drugim riječima, potrebno je izvršiti evaluaciju za svaku tačku ponaosob u gradu da li, kako, ko i gdje može započeti šetnju. Ova perspektiva mogla bi omogućiti planerima, projektantima i javnim donosiocima odluka da čitaju i tumače na učinkovitiji način mnogostruke odnose između grada i njegovih stanovnika. To bi im pomoglo da otkriju okolnosti pod kojima grad predstavlja "prepreku" u kretanju, sa krajnjim ciljem da bolje definišu zahtjeve i sadržaje planova i projekata usmjerenih na uklanjanje tih prepreka. U ovom kontekstu, pješački potencijal je "plodna sposobnost", sposobna da djeluje na nedostatke jednog grada i da promoviše druge parametre koji se tiču različite kategorije ljudi, kao što je kontrola vlastitog fizičkog i društvenog okruženja. 

Pješačenje poziva na razmišljanje o praksama planiranja gradskih sadržaja (na primjer, urbanističkih standarda) i sugeriše mogući operativni način poboljšanja kvaliteta života u gradu. Metoda ostaviravanja ovakvih praksi može se svesti na dvije odvojene, ali povezane stavke. Prva se odnosi na potrebu da se ne uzima u obzir samo nabrajanje urbanih sadržaja, već prvenstveno opisivanje načina na koji pojedinci mogu ili ne mogu koristiti te sadržaje. Druga se tiče potrebe da se uzmu u obzir mogućnosti koje pojedinci imaju (ili nemaju) da koriste gradske sadržaje na osnovu različitosti na individualnom nivou. 

Inicijativa podsticanja pješačenja je plodno tlo i za usmjeravanje politika. Intervencije koje poboljšavaju uslove pješačenja u jednom kvartu mogu prirodno podsticati procese urbane revitalizacije koji idu u pravcu veće pravednosti i jednakosti. To su procesi koji, posmatrani sistemski, mogu biti obuhvaćeni programom "petnaestominutnog grada". Međutim, petnaestominutni grad ne bi trebalo da predstavlja poziv na svojevrsnu samodovoljnost grada u kome je sve fizički blizu, ili na naivnu i romantičnu ideju "urbanih sela". Umjesto toga, treba se suočiti s višeslojnom prirodom gradova i fokusirati se na odgovarajuće oblike integracije, u kojem grad na nivou svojih manjih cjelina (blokova i kvartova) nudi visoku dostupnost dobara, usluga za svakoga, prema ličnim potrebama i sposobnostima, u razumnom vremenu, pješice ili kroz "laganu" mobilnost.