Kulturno nasljeđe kao pokretač lokalnog razvoja

Kultura predstavlja ključnu komponentu i osnovu identiteta mjesta i zajednica. Kulturna baština, shvaćena kao skup raznovrsnog kulturnog nasljeđa, predstavlja riznicu kolektivnog sjećanja i postaje prepoznatljiv element lokalnih zajednica. Često su lokalni spomenici kulture izvor privlačnosti i interesa za domaće i međunarodne turiste koji nastoje da otkriju, posjete i dive se kulturnoj baštini u svim njenim aspektima. Kultura i nasljeđe mogu stvoriti uslove za razmijevanje lokalnih specifičnosti i primjenu održivog razvoja. Ovo uključuje i kulturno nasljeđe, koje može pomoći u preispitivanju odnosa prema sebi i drugima, čime se u konačnici povećava kapacitet za pozitivne promjene u zajednicama.

Važnost i vrijednost kulturne baštine sve više prepoznaju i potvrđuju evropske institucije. Prema Evropskoj komisiji, kulturna baština je mnogo više od depoa znanja. Ona je prije svega zajednički resurs i zajedničko dobro. Baština značajno doprinosi definisanju identiteta evropskih građana i predstavlja ključni resurs za socijalnu koheziju i ekonomski razvoj (Evropska komisija, 2014).

Ovo takođe podrazumijeva i stvaranje uslova za dalji razvoj usmjeren na čovjeka. Ovaj pristup razvoju prepoznaje ljude kao pokretače vlastitog napretka unutar njihovih zajednica, s ciljem širenja njihovih sposobnosti i sloboda. Iz ove perspektive, kultura i nasljeđe nisu samo puko sredstvo za postizanje višeg cilja, već na dublji i širi način unapređuju širinu mogućnosti. Upravo koncept resursa omogućava potpuno prepoznavanje i vrijednovanje kulturne baštine. Dok su kulturne, istorijske, društvene, identitetske, umjetničke, simboličke i ponekad duhovne vrijednosti kulturnih dobara i kulture široko prepoznate, koncept kulturne baštine kao zajedničkog resursa omogućava transformaciju i obnovu pristupa. To se posebno tiče javne sfere, ali i privatne u upravljanju kulturnom baštinom. Aktivnosti kulturne zaštite, umjesto da predstavljaju gotovo isključivo moralnu dužnost (pristup vođen očuvanjem), postaju dugoročna i efikasna razvojna strategija (pristup vođen valorizacijom). Ako su adekvatno prepoznati i valorizovani, pozitivni i konkretni efekti kulturne baštine omogućavaju da ona postane motor lokalnog razvoja.

Neosporan kanal koji najviše povezuje kulturnu baštinu s lokalnim ekonomskim razvojem je turizam. Turistički razvoj podstaknut prijemčivošću kulturne baštine ne odnosi se nužno samo na turističke tokove, već i na privatne investicije i nove ekonomske mogućnosti. To konkretno podrazumijeva organizaciju događaja, marketinške i promotivne aktivnosti u cilju očuvanja i promocije kulturne baštine.

Kao svjetski primjer iz prakse svega gorenavedenog, navešćemo program Britanskog savjeta. Program naziva „Kulturno naslijeđe za inkluzivni rast“, osmišljen je s namjerom da iskoristi načine na koje kulturno naslijeđe može doprinijeti inkluzivnom rastu i poboljšati živote pojedinaca na održiv način kroz podršku lokalnoj kulturi. Kulturno naslijeđe je tumačeno u najširem smislu kako bi odgovaralo potrebama zajednica. Pristup usmjeren na ljude omogućio je kreiranje prilagođenih programa koji odgovaraju potrebama ciljanih populacija u svakoj jedinstvenoj zemlji.

U Keniji je program imao za cilj promovisanje društvenog angažmana i šireg razumijevanja kako kulturno naslijeđe Kenije može doprinijeti ekonomskom rastu, razvoju turizma, otvaranju radnih mjesta i investicijskim prilikama. U saradnji sa Britanskim savjetom,  uspostavljen je Fond za početno finansiranje kulturnog naslijeđa, kratkoročni fond namijenjen poduzetnicima i malim preduzećima u oblasti kulturnog naslijeđa u Keniji. Fond je predstavljao hibridni finansijski model (kombinacija grantova i zajmova) prilagođen potrebama svakog korisnika, s ciljem stvaranja održivog poslovnog okvira za poduzetnike i kulturne praktičare. 

Ogromni potencijali povezani s kulturnom baštinom, međutim, suočeni su s izazovima koji nisu jednostavni i generalizovani. Glavni problemi koji je potrebno riješiti, odnose se na nedostatak resursa, prekomjerni i neodrživi turistički pritisak koji u nekim slučajevima oštećuje i simboličnu i materijalnu vrijednost kulturne baštine, te složen proces političkih dešavanja koji teško prepoznaje kulturu kao prioritet.

Intervencije urbane ili teritorijalne regeneracije zasnovane na kulturnoj baštini, kao i adaptivna upotreba objekata ili struktura koje pripadaju lokalnoj kulturnoj baštini, imaju ciljeve uglavnom vezane za društvenu sferu. Na primjer, to može biti obnova većih izgrađenih cjelina kroz kulturne aktivnosti koje podstiču socijalni kapital, koheziju, inkluzivnost i alternativne oblike učenja. Zastupljenost kulturne baštine i raznovrsni kulturni izrazi takođe podstiču kreativnost, kao i osjećaj pripadnosti. Snažan i istinski osjećaj pripadnosti olakšava interakciju među ekonomskim akterima, saradnju i procese kolektivnog učenja.