Državne smjernice u zastoju – evropski primjeri kao putokaz za održive modele prostornog i arhitektonskog razvoja Crne Gore (II dio)

Autorke teksta: Mr Viktorija Nikolić, dipl.inž.arh. i Mr Tamara Marović, dipl.inž.arh.

Za 43. broj časopisa Pogled

Urbane intervencije i arhitektonski konkursi: sinergija za održivu budućnost

Arhitektonske politike su dio ukupne politike države, kojim se iskazuje opšti interes za kvalitet sveukupnog prostora, te kao takve treba da postanu katalizator procesa održivog razvoja i unaprjeđenja oblikovnih vrijednosti utemeljenih u graditeljskim posebnostima, zaštiti zdravlja, zaštiti klime i sigurnosti. Rastuća učestalost neadekvatnih praksi u urbanističkom planiranju u Crnoj Gori, ukazuje na hitnu potrebu za temeljnom analizom postojećih pristupa i razvojem konkretnih smjernica za prostorne intervencije, fokusirajući se na korisnike i funkcionalnost prostora. 

Urbanistički prostor predstavlja ne samo odraz složenih društvenih dinamika, već i produkt kulturnih obrazaca i etičkih vrijednosti koje oblikuju njegov razvoj. U tom kontekstu, urbane transformacije treba da postanu suštinski segment sinteze urbanističkog i arhitektonskog projektovanja u Crnoj Gori, orijentisane ka održivosti i rezilijentnosti (što je u skladu sa ciljevima održivog razvoja Ujedinjenih nacija za 2030. godinu (SDGs) i Novom urbanom agendom (UN-Habitat 2016)).

Urbanim transformacijama na prostoru Crne Gore potrebno je povećati prisustvo javnih i zelenih površina, primijeniti savremene arhitektonske pristupe koji unaprjeđuju kvalitet života građana te obezbijediti sanaciju i revitalizaciju postojeće izgrađene strukture. Cilj je stvaranje funkcionalnih i estetskih prostora, bolje integrisanih u prirodno okruženje, kako bi crnogorski gradovi postali dugoročno održivi i prilagodljivi potrebama budućih generacija. Kvalitetne arhitektonske prakse, uključujući aktivno angažovanje lokalnih zajednica, predstavljaju ključ za unaprjeđenje arhitektonske profesije i otvaranje prostora za inovacije. 

Arhitektonski i urbanistički konkursi se profilišu kao najtransparentniji pristupi rješavanju složenih prostornih izazova. Radikalne promjene u prostornim politikama kao i u metodologiji sprovođenja konkursa, prisutne u Crnoj Gori već decenijama, imaju značajan uticaj na arhitektonsku praksu. I pored toga, činjenica je da bez arhitektonskih konkursa ne bi bilo ostvarenja koja izlaze iz granica svakodnevne percepcije, niti naboja arhitekata za projektovanjem nesvakidašnjeg.