„More for Less“ kao moguća korektivna paradigma crnogorske arhitektonske scene

Tema ovogodišnje manifestacije Dana arhitekture „More for Less“ (Više za manje) postavlja pitanje na koji način arhitektonska scena može stvoriti realan kvalitet kroz racionalnije korišćenje prostora, materijala i društvenih resursa, što je od naročito velike važnosti u lokalnom kontekstu. 

Predavanja koje smo imali prilike da čujemo na ovogodišnjim Danima arhitekture objedinjena su zajedničkim nitima inovativnosti, promišljenosti i težnje ka postizanju "više za manje"—koncepta koji je bio očigledan u pristupima i projektantskim strategijama svakog od predavača. Reinier de Graaf, jedan od partnera u čuvenom arhitektonskom birou OMA je kroz svoj manifest ukazao na potrebu redefinisanja arhitektonske profesije, pozivajući na racionalizaciju procesa i povratak suštinskim vrijednostima, što je direktno povezano sa idejom efikasnosti i otpornosti na višak složenih situacija koje se često sreću u aktuelnoj projektantskoj praksi. Dinko Peračić (ARP i Platforma 9.81) je kroz minimalne intervencije pokazao kako ograničeni resursi mogu generisati maksimalan društveni i prostorni efekat, što je suština "manje za više" pristupa.

Marijn Schenk (Next architects) je kroz globalnu perspektivu i raznovrsne projekte demonstrirao kako se inovativna rješenja mogu primijeniti u različitim okruženjima. Michal Kristof (Chybik + Kristof) je istakao važnost kontinuiranog pomjeranja granica kroz učešće na konkursima i transformaciju postojećih objekata, demonstrirajući na koji način kreativnost i prilagodljivost specifičnim situacijama, mogu izvući maksimum iz datih okolnosti.

Sigurd Larsen (Sigurd Larsen Architekten) je naglasio primjenjivost istih principa kada su u pitanju projekti malih i velikih razmjera, čime je pokazao da promišljena strategija može donijeti kvalitet i koherentnost, dok je Tomislav Ćurković (Dva arhitekta Ćurković) kroz paralelu sa vinom istakao važnost identiteta i procesa, sugerišući da autentičnost i pažljivo vođenje projekta mogu rezultirati bogatim iskustvom i značajnom vrijednošću, čak i kada su resursi ograničeni. 

Arhitektonska praksa u Crnoj Gori posljednjih decenija osciluje između dva ekstrema: sa jedne strane dominira investitorski urbanizam koji favorizuje kvantitet izgrađenih kvadrata isključivo u profiterske svrhe, dok s druge strane, javni prostor i infrastruktura ostaju zapostavljeni, fragmentisani i često lišeni osnovnih kvalitativnih standarda. U tom kontekstu, tema „More for Less“ ne dolazi kao apstraktna ideja, već kao hitan poziv na redefinisanje arhitektonske prakse u pravcu primjene osnovnih urbanističkih parametara promišljenog planiranja prostora i adekvatnog arhitektonskog oblikovanja. U tekstu koji slijedi, analiziraćemo trenutno stanje crnogorske arhitektonske prakse, uz pružanje praktičnih, kontekstualizovanih prijedloga kako primijeniti principe „više za manje“ u cilju postizanja dugoročne održivosti i podizanja nivoa kvaliteta života u gradu.

U Crnoj Gori, arhitektonska vrijednost se još uvijek prečesto mjeri kvadraturom, zastupljenošću skupocjenih materijala ili „atraktivnošću“ fasade, dok se pitanja dugoročne upotrijebljivosti, pristupačnosti, prohodnosti i energetske efikasnosti kontinuirano marginalizuju. Nedostatak sistemske evaluacije kvaliteta prostora, kao i odsustvo jasnih kriterijuma za javni interes u arhitekturi, rezultuje prostornim rješenjima koja su često skupa, ali koja su prilično oskudna u smislu društvene i prostorne vrijednosti.

More for Less kao korektivna paradigma

Koncept „More for Less“ nudi alat za preispitivanje obrazaca koji su uspostavljani na ovakav način. On ne zagovara smanjenje, već transformaciju – promjenu načina na koji razmišljamo o prostoru, materijalima i ulozi arhitekture u društvu. Kada je riječ o lokalnom kontekstu, ovaj koncept može poslužiti kao osnova za sljedeće strateške pomake:

1. Svedenost kao društvena odgovornost

Arhitektonska svedenost, kada se promišljeno artikuliše, ne označava odricanje od kvaliteta, funkcionalnosti i dizajna, već afirmaciju racionalnosti i odgovornosti u oblikovanju prostora. U kontekstu javnih ustanova – škola, bolnica, domova zdravlja, centara za socijalnu zaštitu ili socijalnog stanovanja – upravo ograničeni budžeti mogu postati katalizator inovacije, gdje se prostorni kvalitet ne postiže kroz težnju za monumentalnošću i fascinacijom, već kroz jasnu organizaciju, funkcionalnost, dostupnost i inkluzivnost. Takvi projekti mogu demonstrirati kako se pažljivim planiranjem i fleksibilnim prostornim rješenjima odgovara na kompleksne društvene potrebe, uz poštovanje lokalnog konteksta i korisničkih raznolikosti. Skromnost se tada transformiše u arhitektonsku etiku – u sposobnost da se kroz minimum sredstava ostvari maksimum priznatih vrijednosti, uz prostornu pravdu, pristupačnost i dugoročnu održivost.

2. Rehabilitacija postojećeg umjesto izgradnje novog

Svjesni smo situacije da u mnogim crnogorskim gradovima postoji veliki broj zapuštenih zgrada i degradiranih urbanih cjelina, princip „More for Less“ ne predstavlja samo ekonomski zasnovanu strategiju, već i etički imperativ: revitalizovati postojeće prije nego što se izgradi novo. Umjesto da se dodatno troše prostorni resursi, objekti koji se ne koriste i napuštene industrijske zone mogu postati ključni potencijali kada je riječ o transformaciji postojećih objekata. Adaptacija i adekvatna prenamjena, ne samo da produžavaju život postojećih struktura, već omogućavaju generisanje nove društvene, kulturne i ekonomske vrijednosti bez dodatnog zauzimanja prostora.

Kao konkretan primjer, razmatranje prenamjene kompleksa bivše fabrike „19. decembar“ u Podgorici otvara mogućnosti za razvoj multifunkcionalnog javnog prostora — kombinaciju kulturnih sadržaja, startap habova i prostora namijenjenog zajednici, uz očuvanje arhitekture industrijskog nasljeđa. Slično tome, napušteni objekti nekadašnjeg postrojenja fabrike tekstilne industrije „Titex“ mogli bi se rehabilitovati u svrhu socijalnog stanovanja, edukativnih centara ili prostora za zanatske i proizvodne djelatnosti, čime bi se odgovorilo na evidentne potrebe lokalne zajednice za kadrom koji je deficitaran već decenijama.

Kao ugledni model transformacije postojećeg objekta interesantno je pomenuti intervenciju na nekadašnjoj autobuskoj stanici Zvonarka (Brno, Češka), koju je u okviru svog predavanja na Danima arhitekture predstavio Michal Kristof, kao jedan od istaknutijih projekata svog biroa Chybik + Kristof. Umjesto radikalnih građevinskih zahvata, arhitekti su se odlučili za minimalne, ali strateške intervencije: očuvana je i naglašena originalna brutalistička struktura, uklonjeni su svi privremeni objekti i elementi koji su naknadno dodati, a prostor je otvoren uklanjanjem zidova i uvođenjem dodatnog prirodnog svjetla. Glavna hala je rekonfigurisana kao otvoren, pristupačan prostor sa novim ulazom na nivou ulice, obnovljenom rasvjetom i savremenim funkcionalnim sadržajima. Ovakvim racionalnim pristupom, uz ograničena sredstva, postignuta je maksimalna transformacija objekta—očuvana je njegova arhitektonska vrijednost, unaprijeđena funkcionalnost i stvoren je inkluzivan, društveno vitalan centar. Princip „More for less“ jasno je demonstriran kroz pametno korišćenje postojećih resursa i minimalne intervencije koje donose maksimalan društveni i prostorni efekat, što ovaj primjer čini posebno relevantnim za eventualne buduće transformacije industrijskih kompleksa u Podgorici.

Prenamjena napuštenih i degradiranih prostora, predstavlja etički i prostorno odgovoran pristup koji podrazumijeva valorizaciju postojećih struktura kroz adaptaciju, primjenu energetske efikasnosti i društveno korisnu namjenu. Kriterijumi za selekciju takvih prostora uključuju očuvanost konstrukcije, prostornu fleksibilnost, lokacijski potencijal, i kulturno-istorijsku vrijednost, u skladu sa prethodno identifikovanim potrebama zajednice. Tipologije intervencija kreću se od minimalne aktivacije i adaptivne prenamjene, preko strukturne rekonstrukcije, do hibridnih modela koji kombinuju očuvanje i izgradnju novih objekata.

Ovakvi pristupi zahtijevaju uspostavljanje jasnih kriterijuma za identifikaciju i valorizaciju postojećih struktura, kao i razvoj podsticajnih mehanizama za investitore i lokalne samouprave kako bi se opredijelili za obnovu umjesto rušenja.

3. Participativni urbanizam

Uključivanje korisnika u projektantski proces ne predstavlja samo sredstvo za prikupljanje informacija, već ključni mehanizam za demokratizaciju procesa kreiranja prostora i omogućavanje njegove dugoročne funkcionalnosti. Kroz participativne metode poput tematskih radionica, fokus grupa, anketa, mapiranja iskustava i pilot-projekata, moguće je identifikovati stvarne potrebe, navike i očekivanja različitih korisničkih grupa – uključujući djecu, starije osobe, osobe sa invaliditetom i druge aktere koji često bivaju zanemareni. Takav pristup omogućava oblikovanje prostora koji ne samo da funkcioniše u fizičkom smislu već je i u emocionalnoj i sociološkoj rezonanci sa zajednicom. Time se ujedno smanjuje i rizik od promašenih investicija, jer se izbjegavaju generička rješenja koja ne odgovaraju lokalnom kontekstu. Umjesto toga, razvijaju se fleksibilni, inkluzivni i prilagodljivi prostori koji mogu evoluirati zajedno sa zajednicom. Uključivanje korisnika tako postaje temelj održivog projektovanja – ne samo u ekološkom, već i u društvenom i ekonomskom smislu.

Primjena koncepta „More for Less“ u Crnoj Gori ne zavisi samo od arhitekata, već i od institucionalne podrške i promjene paradigme u javnom diskursu. Potrebno je redefinisati šta je to što smatramo vrijednim u arhitekturi – ne kroz senzacionalizam po svaku cijenu, već kroz sposobnost da se stvori prostor koji je funkcionalan, inkluzivan, održiv i dostupan svima. U tom smislu, „više za manje“ nije samo tehnički izazov, već duboko etičko pitanje: kako da arhitektura ponovo postane alat za oblikovanje zajedničkog dobra.