Kako građani oblikuju prostor

U anketi koju smo sproveli na društvenim mrežama, na pitanje ko su akteri koji najviše oblikuju prostor, tek 7% ispitanika navelo je građane. Iako smo u analizi definisali četiri ključna aktera -političare, investitore, arhitekte i građane - ovim tekstom bavimo se isključivo građanima, kao primarnim korisnicima prostora i grada. Podatak da se građani nalaze na posljednjem mjestu može sugerisati da njihov uticaj na oblikovanje prostora nije značajan. Međutim, svakodnevne intervencije u stambenim naseljima, preko uređenja zajedničkih površina, pa sve do spontanih akcija koje mijenjaju izgled objekata i funkciju prostora pokazuju da građani imaju mnogo veći uticaj nego što statistika sugeriše. Upravo zato vrijedi razmotriti na koji način građanstvo, često neformalno i izvan institucionalnih okvira, oblikuje prostor u kojem živimo.

Ko je građanin?

Riječ građanin se svakodnevno koristi, ali jesmo li svjesni ko je u stvari on/ona i koja su njegova/njena prava i obaveze u oblikovanju prostora.

Pojam građanin mijenjao je značenje kroz različite epohe i države. U antičkoj Grčkoj, građanin je bio punopravni član grada-države s pravom učešća u javnom životu. Kasnije reforme proširile su građanska prava i na strance i oslobođene robove, ali u helenističko doba pojam gubi tradicionalno značenje.

U srednjem vijeku, građanin postaje stanovnik grada koji se bavi zanatstvom i trgovinom, a često je bio bivši kmet. Razvojem gradova i robnonovčanih odnosa formira se građanski stalež, a građani se bore za samoupravu i privilegije, koje su uglavnom koristili bogatiji slojevi stanovništva.

Ograničavanjem apsolutističke vlasti, počinju se garantovati prava širim slojevima građana. Prava svih građana prvi put su proklamovana američkom Deklaracijom nezavisnosti, a potom i Francuskom revolucijom kroz Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina. Ove ideje su kasnije usvojene i u ustavima drugih zemalja, čime građanin postaje nosilac prava i sloboda koje država treba da štiti. Moderni pojam građanina, koji je proizašao iz građanskih revolucija, naglašava jednakost u pravima i aktivno učešće, te se često koristi uz pridjeve poput, "aktivan" ili "odgovoran" građanin, kako bi se opisala osoba koja aktivno učestvuje u javnom životu i poštuje zakone. 

Građanin – kupac

Dolaskom kapitalizma, grad je doživio svoju transformaciju. Umjesto grada koji je bio oblikovan da služi potrebama svih svojih stanovnika, nastao je grad čija je osnovna vrijednost određena tržišnom logikom i mogućnošću kupovine. Grad je transformisan u zbirku nekretnina, a njegova pripadnost svima ustupila je mjesto modelu u kojem prostor postaje privilegija ograničenog broja ljudi. U tom sveopštem haosu, građanin je izgubio svoju društvenu ulogu i postao kupac. Gubitkom statusa građanina, izgubio je i prepustio i svoja ovlašćenja za učešće u procesu oblikovanja prostora.

Položaj građana u prostoru i njegove svakodnevne prakse

Važno je da građani budu svjesni da svojim svakodnevnim ponašanjem u prostoru značajno utiču na njegov izgled i funkcionalnost. Način na koji koristimo javne površine, poput trotoara i parking mjesta, predstavlja intervenciju koja oblikuje urbani prostor. Nepropisno parkiranje automobila ima posljedice koje nadilaze rizik od kazne – ono otežava kretanje, blokira pješačke pravce i stvara gužve. Sve to direktno utiče na kvalitet života i svakodnevno funkcionisanje u gradu. Naš odnos prema javnim površinama ogleda se i kroz način na koji brinemo o urbanom mobilijaru i kako odlažemo otpad. Kada vodimo računa o klupama, igralištima, zelenim površinama i ostalim elementima zajedničkog prostora, osim što pokazujemo poštovanje prema prostoru u kojem živimo, itekako doprinosimo poboljšanju kvaliteta tog prostora.

S druge strane, oblikovanje prostora podrazumijeva fizičku intervenciju kojom se mijenja izgled, struktura ili funkcija prostora, na primjer, izgradnja nelegalnih objekata, dogradnja, ograđivanje dijela javne površine ili postavljanje trajnih elemenata. Korišćenje prostora ima posljedice kraćeg roka trajanja i obično ne ostavlja trajne promjene, dok oblikovanje prostora donosi dugoročne i često nepromjenjive posljedice na urbani pejzaž.

Neformalno korišćenje prostora

Građani često koriste javni prostor van njegove namjene, prisvajajući dijelove dvorišta i trotoara i priključujući ih svojim privatnim posjedima. Ovakva praksa dovodi do smanjenja dostupnosti javnih površina i narušava prostorni red u gradu. Poseban problem predstavljaju terase i bašte ugostiteljskih objekata koje se podižu na javnim površinama kao privremeni objekti, ali vremenom postaju trajne strukture. Na taj način, prostor koji je namijenjen svim građanima postaje privatizovan i ograničen, što značajno utiče na izgled, funkcionalnost i dostupnost urbanog prostora. Ovakve intervencije često mijenjaju karakter naselja, otežavaju kretanje pješaka i smanjuju kvalitet zajedničkog života u gradu.

Neformalna izgradnja i intervencije

Kada govorimo o intervencijama u oblikovanju prostora, najčešće se radi o promjenama na već postojećim objektima. Takve intervencije mogu uključivati prenamjenu prostora, gdje se, na primjer, poslovni prostor pretvara u stambeni ili obrnuto, što često mijenja prvobitnu funkciju i karakter objekta.

Nelegalna gradnja je još jedan čest primjer, gdje se bez potrebnih dozvola dograđuju dijelovi objekta, podižu nove etaže ili proširuju postojeći objekti, što može narušiti vizuelni identitet cijelog naselja i dovesti do problema u infrastrukturi i sigurnosti. Mijenjanje fasade objekta, bilo kroz promjenu boje, materijala ili dodavanje novih elemenata, takođe je česta praksa kojom građani nastoje prilagoditi izgled svog prostora ličnim željama, često zanemarujući širi urbanistički kontekst i pravila.

Razlozi građanskog djelovanja

Razlozi za građansko djelovanje u prostoru su brojni, a najčešće proizilaze iz osnovnih stambenih i funkcionalnih potreba. Nedostatak adekvatnog životnog prostora podstiče građane da samoinicijativno intervenišu, posebno u uslovima kada su stambene jedinice projektovane sa minimalnim površinama. Zatvaranje terasa radi povećanja korisne kvadrature postalo je uobičajena praksa, što je dovelo do značajnih promjena na fasadama zgrada.

Administrativne prepreke nekad mogu biti prepreka za legalno sprovođenje određenih zahvata, pa građani često sami traže rješenja. Tome doprinosi i nizak ekonomski standard većine stanovništva, koji nije u mogućnosti da angažuje stručnu pomoć, što rezultira improvizovanim i često neadekvatnim intervencijama u prostoru.

Posljedice građanskog djelovanja

Posljedice građanskog djelovanja u prostoru su dalekosežne i često negativno utiču na urbani razvoj grada. Smanjenje dostupnosti javnih površina i privatizacija zajedničkog prostora dovode do toga da prostori namijenjeni svim građanima postaju ograničeni ili nedostupni, čime se narušava kvalitet zajedničkog života. Neplanske intervencije opterećuju infrastrukturu, stvarajući dodatni pritisak na vodovod, kanalizaciju, elektromrežu i druge komunalne sisteme, što može dovesti do čestih kvarova i smanjenja kvaliteta usluga. Ovakve aktivnosti povećavaju rizike po bezbjednost ljudi i objekata, jer improvizovana rješenja često ne ispunjavaju tehničke i sigurnosne standarde.

Takođe, posljedice se odražavaju i na saobraćajni sistem, gdje nelegalna gradnja i neadekvatno planiranje dovode do gužvi, otežanog kretanja i problema sa parkiranjem. Dugoročno, ovakvo djelovanje mijenja prostornu strukturu grada, narušava njegov identitet i otežava buduće planiranje i upravljanje prostorom. Ekstreman primjer ovakvih posljedica je formiranje čitavih nelegalnih naselja, kao što su Malo brdo i Kakaricka gora, gdje su izgrađene čitave urbane cjeline bez plana, dozvola i osnovne infrastrukture, što dodatno komplikuje rješavanje komunalnih, saobraćajnih i bezbjednosnih problema u gradu.

Građanin koji učestvuje u procesu donošenja odluka

Zakon o uređenju prostora propisuje obavezno uključivanje javnosti u proces izrade planskih dokumenata. Informisanje građana o izradi plana, organizovanje javnih rasprava, tribina i prezentacija predstavljaju samo neke od aktivnosti koje su predviđene ovim zakonom. Međutim, ostaje nejasno koliko su građani svjesni svojih ovlašćenja, u kojoj mjeri ih koriste, kao i da li postoji stvarna volja da se njihova mišljenja uzmu u obzir.

Primjeri pozitivne prakse najčešće se ogledaju u pojedinačnim slučajevima udruživanja i građanskog aktivizma. Ovi primjeri potvrđuju da zajedništvo i kolektivno djelovanje mogu donijeti prijeko potrebne promjene – kako u pristupu građana, kroz njihovu veću informisanost, želju za učešćem i doprinosom razvoju grada, tako i u radu institucija, kroz njihovu spremnost da saslušaju i uvaže stavove građana. U nekim zemljama organizuju se građanske skupštine na kojima građani, zajedno sa arhitektama i urbanistima, učestvuju u izradi prijedloga i rješenja. Ovakvi modeli uključivanja građana mogli bi značajno unaprijediti nivo saradnje između institucija i građana.

Građani često misle da su njihove male intervencije u prostoru beznačajne – „samo jedna terasa“, „samo jedna ograda“, „samo jedno parkiranje na trotoaru“. Međutim, upravo ta „sitna rješenja“ otkrivaju mnogo o karakteru pojedinca: njegovu spremnost da improvizuje, da zaobiđe pravila, da prostor prilagodi sebi. Problem nastaje kada se takvo ponašanje umnoži – tada ono prestaje biti lična dosjetka i postaje kolektivni problem.

Svaka improvizovana fasada, svaka privatizovana javna površina i svaka nelegalna dogradnja nisu samo estetski ili tehnički propust, već ogledalo društva koje se gradi na principu „snađi se“. A grad izgrađen na „snađi se“ logici brzo postaje prostor u kojem se svi snalazimo loše.

Zato je važno da građani shvate da njihova mala intervencija nije samo pitanje lične potrebe, već čin koji oblikuje zajednicu. Ako se već ponašamo kao arhitekti bez diplome, onda bi trebalo da budemo svjesni da svaki naš potez ima posljedice – ne samo po naš balkon, već po cijeli grad. Grad, na kraju krajeva, nije zbir privatnih improvizacija, već zajednički prostor u kojem se naš karakter vidi jasnije nego u ogledalu.