Stan bez zidova

U stambenoj zgradi u Pragu, studio RDTH architekti (René Dlesk i Tamara Horová Kolaříková) dokazao je ono što zvuči kao paradoks, a odnosi se na činjenicu osjećaj u prostoru ne stvaraju zidovi, već njihovo odsustvo. Rekonstrukcijom stana od 101m² nastao je No-Wall Apartment, dom sa samo jednim parom klasičnih vrata (onim od toaleta), koji istovremeno funkcioniše i kao jednosoban i kao četvorosoban. Granice u njemu postoje, ali nijesu fizičke. One su psihološke, materijalne i svjetlosne i upravo iz toga razloga funkcionišu bolje od cigle.

Koncept

Rekonstrukcija radikalno otvara postojeći raspored. Uklanjanjem gotovo svih čvrstih pregrada, prostor je oslobođen od klasične šeme u kojoj se sobe nižu uz centralni hodnik, svaka sa strogo definisanom namjenom, osvjetljenjem i ventilacijom. Takav model, koliko god bio uobičajen, nameće fiksne granice koje ne odgovaraju svakom načinu stanovanja. Rezultat je poznat, a to je da osjećaj skučenosti nije posljedica kvadrature, već rigidnosti rasporeda. Zidovi tu nijesu zaštita, oni su ograničenje. RDTH architekti polaze od principa diferencijalne propusnosti. Umjesto da zid binarno dijeli prostor na „ovdje" i „tamo", pojedini elementi enterijera dobijaju različite stepene propusnosti svjetlosti, zvuka i kretanja. Stakleni blokovi propuštaju svjetlo, ali zadržavaju vizuelnu privatnost. Blackout zavjese omogućavaju trenutno zatamnjenje i akustičnu korekciju. Promjena nivoa poda psihološki razgraničava zone bez ijedne fizičke barijere pa privatnost ne postavlja se pozicijom brave. Rezultat je fluidan prostor organizovan jednim centralnim blokom namještaja, koji svojom blagom rotacijom u osnovi generiše funkcionalne zone četvorosobnog stana, a istovremeno zadržava kontinuitet i protočnost jednosobnog. Prostor nije otvoren zato što je prazan, otvoren je zahvaljujući preciznom projektantskom rešenju usljed kojeg funkcioniše bez konvencionalnih pregrada.

Formiranje rješenja

Osim instalacionog okna i svetlarnika, sve fiksne pregrade demontirane su do nivoa konstruktivnog skeleta. Stan je sveden na sirovu betonsku strukturu, a potom prostorno rekonfigurisan bez oslanjanja na zidove. U geometrijski centar osnove pozicioniran je jedan kompaktni blok namještaja. Njegova blaga rotacija u odnosu na ortogonalnu mrežu stana generiše funkcionalne zone ekvivalentne četvorosobnom rasporedu. Istovremeno, čitav prostor zadržava kontinuitet jednog neprekinutog volumena, bez prostorija sa definisanim početkom i krajem. Prelaz iz jedne zone u drugu nije korak kroz vrata, već postepena promjena atmosfere. Konstruktivnu logiku enterijera čine tri elementa: ugrađeni namještaj kao prostorni organizator, stakleni betonski blokovi kao filter privatnosti i svjetlosti, tekstilne zavjese kao pokretne granice. Sve ostalo su slobodno pozicionirani komadi opreme, lični predmeti i dodaci. Temporalnost je ovdje projektantski parametar,stan u trenutnoj konfiguraciji odgovara sadašnjim potrebama korisnika, a svako pojedinačno rješenje projektovano je sa anticipacijom budućih promjena. Prostor koji se ne prilagođava životu prestaje biti dom i postaje kutija.

Snage dizajna

Stan sadrži dvije kuhinje sa jasno razdvojenim funkcijama i upravo ta razdvojenost demonstrira kako otvorenost prostora ne znači odsustvo strukture. Prva kuhinja, integrisana u dnevnu zonu, funkcioniše kao kućni kafić. Druga, potpuno opremljena i povezana sa mašinom za pranje i sistemom otvorenih polica, pozicionirana je u dubini osnove. Od ostatka prostora odvaja je zavjesa koja se jednim pokretom povlači čitava zona postaje operativna ili, jednako brzo, nevidljiva. Granica postoji, ali je odluka korisnika da li će je aktivirati.

Sanitarni čvor smješten je iza centralnog bloka namještaja. Toalet je odvojen zidom od staklenih betonskih blokova, neprozirnim, ali svjetlopropusnim čime se postiže vizuelna intimnost bez gubitka prirodnog osvjetljenja. Podignuti dio poda funkcioniše kao tehničko postolje koje skriva vodovodne i kanalizacione razvode. Umivaonik je svjesno izmješten izvan zone tuša, čime prestaje biti isključivo higijenski element i postaje univerzalni servisni punkt dostupan bez ulaska u „kupatilo" koje, u klasičnom smislu, ovdje i ne postoji. Materijalnost enterijera gradi se na kontrastu i iskrenosti: sirovi betonski skelet sa vraćenom prirodnom teksturom, spoljašnji zidovi sa malterom, fleksibilne blackout zavjese koje simultano regulišu svjetlo i akustiku, hrastov parket kao topla baza, te stakleni betonski blokovi kao svjetlosni filteri. Sloj namještaja je dosljedan, bijeli ugrađeni elementi, nekoliko ikoničnih slobodnostojećih komada, sobne biljke i lični predmeti koji prostor čine nastanjenim, a ne izložbenim.Sistem rasvjete je redukovan da čitav stan funkcioniše na jednom strujnom kolu, svako svjetlo se kontroliše digitalno putem telefona ili tableta. Prekidači na zidovima ne postoje ali ne postoje ni zidovi na kojima bi stajali.

Nedostaci dizajna

Bez čvrstih pregrada, zvuk se širi neometano kroz čitav volumen. Tekstilne zavjese koriguju akustiku, ali ne eliminišu problem u potpunosti naročito u situacijama kada stanari imaju nesinhronizovane dnevne ritmove. Ista logika važi za mirise, bez čvrste barijere između kuhinjske zone i ostatka prostora, tekstilna pregrada ih ublažava, ali ne zadržava u potpunosti. Viši stepen otvorenosti zahtijeva psihološki pomak, i to je možda najveća barijera ovog projekta, ne konstrukciona, ne funkcionalna, već mentalna. Većina ljudi instinktivno traži mogućnost fizičkog zatvaranja od okoline. Odricanje od te mogućnosti nije trivijalno i nije za svakoga. Koncept optimalno funkcioniše za pojedince ili parove sa usklađenim navikama; višečlano domaćinstvo sa djecom vjerovatno bi osjetilo ograničenja ovakvog modela. Ipak, arhitekti su ovu ranjivost koncepta anticipirali i projektantski adresirali. Raspored dozvoljava jednostavne buduće intervencije, zamjenom pojedinih elemenata ili dodavanjem novih pregradnih struktura kada se za tim pojavi potreba. Otvorenost ovdje nije ideološka pozicija, već kalibrisana polazna tačka. Jer ako je jedina barijera u prostoru ona psihološka, onda je i rješenje u promjeni perspektive, ne u dodavanju cigle.