Forma kao stav: čudne kuće širom svijeta

Pravougaoni osnova, dvovodna krovna konstrukcija, ravna fasada neutralne boje su konvencije koje prate pretpostavku kako treba izgledati standardna kuća. One nijesu proizvod isključivo konstruktivne logike, već kulturne inercije koja formu doma svodi na ponavljanje poznatog. A opet, kroz čitavu istoriju oblikovanja prostora, postojali su projektanti koji su tu premisu odbacili, ne kao provokaciju, već kao svjesnu odluku da prostor stanovanja tretiraju kao nosilac identiteta, narativa i filozofskog stava prema okruženju. Deset kuća o kojima je ovdje riječ nastale su u različitim decenijama, na različitim kontinentima, pod različitim okolnostima. Neke su djelo školovanih arhitekata, druge su plod upornosti jednog čovjeka i njegove svakodnevice. Neke su namijenjene stanovanju, druge su skulpture koje samo pozajmljuju formu kuće. Ali sve dijele jednu zajedničku crtu, a to je odbijanje da se povinuju očekivanju o tome kako bi dom trebalo da izgleda.

VERT Akimoto, Tokyo, Japan

U jednoj tihoj tokijskoj ulici, okružena visokim staklenim tornjevima, stoji niska stambena zgrada obložena hiljadama sitnih zelenih keramičkih mozaičkih pločica. Izgrađena krajem 1980-ih, VERT Akimoto pripada eri japanskog ekonomskog balona, vremenu kada su investitori hrabro birali boju i teksturu, a mali rezidencijalni objekti postajali vizuelni akcenti četvrti. Zaobljeni balkoni i meke krivine fasade odaju estetiku koja je istovremeno retro i bezvremenski neobična. Zgrada nije spomenik, ali jeste materijalni trag jednog optimističnog trenutka u urbanizmu, kada ni stanovanje nije moralo biti anonimno.

The Mushroom House, Perinton, New York, SAD

Kada su Robert i Marguerite Antell zatražili od arhitekte Jamesa H. Johnsona da im projektuje dom, rekli su mu da žele kuću koja „zahtijeva odrastanje", kuću koja će im „pružiti uzbudljivu avanturu življenja". Johnson im je u ruku stavio stabljiku divlje mrkve i rekao da je to njihova kuća. Izgrađena između 1970. i 1972. godine, struktura se sastoji od betonskih „mahuna" podignutih na stubovima, međusobno povezanih mostovima i hodnicima. Rezultat nije ni brutalizam ni organicizam u čistom smislu, već nešto između, dom koji oponaša ritam biljnog rasta i pritom ne skriva svoju konstruktivnu logiku.

The Nautilus, Naucalpan, Meksiko

Meksički arhitekta Javier Senosiain dizajnirao je ovu kuću kao doslovan spiralni omotač nautilusa, morskog organizma čija ljuštura slijedi logaritamsku spiralu. Izgrađena 2006. godine za porodicu koja se zasitila konvencionalnog stanovanja, kuća je izvedena u armiranom betonu i čeličnoj žici, sa staklenim vitražima umjesto klasičnih prozora, mozaičkim podovima i zelenilom koje urasta u strukturu. Senosiain taj pristup naziva „bio-arhitekturom", metodologijom u kojoj se forma ne nameće terenu i materijalu, već se iz njih izvlači. Dom na taj način postaje organizam, a ne objekat.

Palais Bulles, Théoule-sur-Mer, Francuska

Mađarski arhitekta Antti Lovag mrzio je prave linije i smatrao ih agresijom protiv prirode. Između 1975. i 1989. godine, na litici iznad Mediterana kraj Kana, realizovao je Palais Bulles, strukturu od 1.200 kvadratnih metara sačinjenu od međusobno spojenih kupola bez ijednog pravog ugla. Lovag je koristio termin „habitologija" da označi nauku o načinu na koji ljudi zaista nastanjuju prostor, suprotstavljajući je arhitekturi koja polazi od forme pa tek onda razmišlja o tijelu. Kupole su izlivene od armiranog betona, a svaka soba ima drugačiji prečnik, stvarajući intimne prostore nalik pećinama i otvorene salone koji se doimaju kao unutrašnjost školjke.

Fish House (Ojo del Sol), Berkeley, Kalifornija, SAD

Arhitekta Eugene Tsui projektovao je ovaj dom 1993. godine za svoje starije roditelje, sa jednim osnovnim zadatkom koji se svodio na stvaranje najsigurnije kuće na svijetu. Inspiraciju je pronašao u tardigradu, mikroskopskom organizmu koji preživljava ekstremne uslove. Kuća je eliptičnog oblika, bez ijednog pravog ugla, izgrađena od recikliranih materijala, betona i stakloplastike. Njena forma usmjerava vjetar i vatru oko sebe umjesto da ih privlači, a struktura izuzetno dobro podnosi seizmičku aktivnost. Lokalni stanovnici je zovu „Kuća-riba" zbog njene organske siluete, ali za Tsuija svaki oblik ima funkciju preuzetu direktno iz prirodnih principa.

Voglreiter Auto Residence, Gnigl kod Salzburga, Austrija

Na rubu zaštićenog prirodnog područja u blizini Salzburga, arhitekta Markus Voglreiter transformisao je suburbanu kuću iz 1970-ih u strukturu koja nalikuje uvećanom Volkswagen Beetleu. Projekat je zahtijevao formiranje dva odvojena stana unutar jedne skulpturalne forme, uz poštovanje strogih lokalnih propisa o gradnji i energetskoj efikasnosti. Unutrašnjost prati auto-tematiku do detalja, od metalnog stepeništa na oprugama do obloga koje evociraju instrument-tablu. Kuća dokazuje da identitet ne mora biti nametnut spolja, već može proizaći iz jedne ideje dovedene do krajnje konsekvence.

Beer Can House, Houston, Texas, SAD

John Milkovisch, penzionisani tapetar željezničke kompanije Southern Pacific, počeo je 1968. godine da popločava dvorište betonom u koji je utiskivao kamenčiće i metalne komade. Kada je prekrio čitavo dvorište, okrenuo se samoj kući. Tokom narednih 18 godina obložio je fasadu spljoštenim limenkama od piva, a od izrezanih limenki napravio girlande koje vise s krovnih ivica i pjevaju na vjetru. Procjenjuje se da je utrošio preko 50.000 limenki. Milkovisch nije imao umjetničku ambiciju jer su limenke za njega bile besplatan materijal koji smanjuje račun za energiju. Ali rezultat je nenamjerno poetičan, dom preobražen svakodnevicom svog vlasnika u nešto što danas ima status nacionalnog spomenika.

Die Welt steht Kopf, Trassenheide, Njemačka

Na baltičkom ostrvu Usedom, poljski arhitekti Klaudiusz Golos i Sebastian Mikiciuk podigli su 2008. godine kuću koja stoji na krovu. Namještaj, kuhinja i kupatilo postavljeni su naopako, na „plafonu", a sama konstrukcija je i blago nagnuta, što kod posjetilaca izaziva dezorijentaciju i vrtoglavicu. Projekat je osmišljen kao edukativno-zabavna atrakcija, ali njegova snaga leži u jednostavnoj inverziji jer je dovoljno okrenuti poznato naopako da se preispita svaka pretpostavka o tome kako prostor „treba" da funkcioniše.

Twisted House, Indianapolis, Indiana, SAD

Skulptura Johna McNaughtona iz 2005. godine, postavljena u park skulptura Indianapolis Art Centra, prikazuje drvenu kuću od kedrovine koja se od temelja uvija sve dok joj krov ne dodirne tlo na suprotnoj strani. Vrata su iskrivljena ali otvorena, pa posjetilac može ući i pogledati kroz prozor koji sada gleda u sasvim drugom smjeru nego što bi se očekivalo. Twisted House nije stanište, ali nosi oblik staništa, i upravo ta razlika otkriva koliko naše poimanje sigurnosti počiva na geometrijskoj predvidljivosti.

Zajednička karakteristika svim kućama jeste odluku da forma doma bude nosilac značenja, a ne samo omotač funkcije. Svaka od njih na svoj način odgovara na isto pitanje, a to je šta se dešava kada kuća prestane biti samo sklonište i postane izjava o tome ko smo, šta cijenimo i kako želimo da se postavimo prema svijetu oko sebe. Od Senosiainovog nautilusa koji dom tretira kao organizam, preko Milkovischeve fasade koja svakodnevicu pretvara u monument, do Wurmovog suženog doma koji nostalgiju čini prostornim iskustvom, svaka od ovih kuća nudi drugačiji odgovor. A zajedničko im je upravo to, hrabrost da odgovor uopšte ponude.