Drevna tehnika građenja nabijenom zemljom ponovo aktuelna

Metoda građenja nabijenom zemljom je stara hiljadama godina, pretpostavlja se da potiče iz doba Neolita. Najčešće se ova tehnika primjenjivala u Kini gdje je korišćena za izgradnju velikog broja hramova, a i za izgradnju najpoznatije kineske građevine, Velikog kineskog zida. U dvadesetom vijeku tehnika građenja nabijenom zemljom skoro da nije korišćenja ali se u zadnje vrijeme, sa povećanjem potrebe za održivom gradnjom, njena popularnost vraća. Najveća prednost ovakve gradnje, osim malog uticaja na životnu sredinu, je to što se koristi lokalni materijal, tj. lokalna zemlja, i što je količina otpada veoma mala.

Kao što samo ime kaže, tehnika se sastoji u nabijanju mješavine zemlje, nekog vezivnog materijala i vode. U ovom slučaju zemlja predstavlja osnovni sastojak, i najčešće se koristi lokalna zemlja. Idealno bi bilo da zemlja u sebi, osim sitnih čestica, sadrži i pijesak promjera zrna do 3cm da bi se ostvarila što bolja ispunjenost prostora i veća čvrstoća očvrsle mješavine. Ukoliko ne sadrži, onda se preporučuje dodavanje odgovarajuće količine pijeska da bi se postigao što bolji sastav. Vezivni materijali materijali mogu biti razni, a najtradicionalniji i najekološkiji je glina. U današnje vrijeme se koristi i cement, a može se koristiti i kreč. Na kraju dolazi voda koja se dodaje da bi se napravila ljepljiva mješavina koja se polaže u oplatu i nabija. 

Ovakva tehnika gradnje nije pogodna za svako podneblje. Najpogodniji lokaliteti za upotrebu tehnike nabijanja zemlje su oni sa umjerenom klimom. Ukoliko su uslovi veoma oštre i hladne zime onda bi zidove napravljene od nabijene zemlje trebalo dodatno izolovati. Ukoliko je ipak previše kišovito podneblje, zidovi bi trebali neku zaštitu od česte kiše da bi duže trajali. Važno je napomenuti da su zidovi od nabijene zemlje osjetljivi na vodu, pa bi se trebali temeljima izdignuti na nivo za koji smatramo da nikada neće poplaviti.

Sama izgradnja zidova od nabijene zemlje je relativno jednostavna. Sastoji se u postavljanju klasične oplate zida u koji se sipa zemljana mješavina. Mješavina se sipa u slojevima koji se nabijaju sa pneumatskim mašinama. Isti postupak se ponavlja za svaki sloj dok se ne izvede kompletan zid. Nakon toga se čeka proces vezivanja i očvršćavanja materijala pa se uklanja oplata. Zidovi od nabijene zemlje su uglavnom debljine veće od 50 centimetara da bi imali zadovoljavajuću stabilnost. 

Zidovi od nabijene zemlje imaju veoma veliku čvrstoću na pritisak i veoma su dugotrajni. Najbolji i najdugotrajniji primjer ove tehnike građenja je Kineski zid. Kineski zid je star 2500 godina, a veliki njegov dio je napravljen tehnikom nabijane zemlje i do danas prolazi test vremena. Još je jedna građevina primjer dugotrajnosti zidova od nabijene zemlje, palata Alhambra u Grenadi, u Španiji. Ona je stara 700 godina i svojom upečatljivošću na najbolji mogući način predstavlja ovu staru tehniku građenja koja postaje sve prisutnije u današnjem vremenu.