Dva pristupa na jednoj padini

Ove dvije kuće u Ponte de Limi, na sjeveru zemlje, među prvim su projektima Eduarda SOUTO DE MOURA, nakon što je napustio kabinet Alvara SIZE. Ovaj mali projekat je jedan od najizrazitijih i kuće su postale referenca i mjesto „hodočašća“ za studente i arhitekte iz cijelog svijeta.

Ponekad se jave nevjerovatni pejzaži, slike koje vrijede pratiti kao pozadinu za projekte kuća, ali  uporedo sa tim projektant se suočava sa poteškoćama ako je tlo jako nagnuto. Kuće portugalskog arhitekte Eduarda Souto de Moura koji je 2011. dobio Pritzker-ovu nagradu za arhitekturu predstavlja primjer projektantske adaptacije lokaciji. Za arhitektu je stanovanje nešto univerzalno što se istorijski veoma malo mijenjalo. Mijenjaju se materijali, mijenjaju se građevinski sistemi, ali ideja kuće kao takve nije se puno promjenila. Mies van der Rohe optuživan je da je napustio istorijski jezik u korist apstrakcije, dok De Moura sagledava kuću u njenoj vremenskoj genezi od 5000 godina.

Pitanje stanovanja, a posebno kuće za jednu porodicu, dugo je igralo centralnu ulogu u mislima Eduarda Souto de Moura. Njegov rad se svodi na oblikovanju domaćeg okruženja prilagođavajući ga uslovima i promjenljivima koje su definisane projektnim zadatkom, lokacijom i okolnostima.

Istim početnim zahtjevom, dvije kuće u Ponte de Lima sagrađene su na parceli sa vrlo strmim nagibom, na komplementaran način. Čini se da jedna, na horizontalnoj ravni, levitira, prkoseći gravitaciji dok druga kao da je već pala, leži na kosini terena. Ovaj izbor je bio ključan za materijalizaciju ovog jedinstvenog projekta, toliko različitog od stanova koji ga okružuju.

Kuće u Ponte de Lima bili su prvi projekat upotrebe vitrocsa (minimalističkih) ramova (za prozore) u Portugalu, što je označilo početak perioda kojim je obilježen univerzalno priznat arhitektonski  a sa njim i komercijalni uspjeh.

Rezultat su dva kontrastna pristupa projektovanja na veoma ograničenom terenu, strmoj padini. Kao paralelepipedne forme, ove dvije zgrade su slične iako su dijametralno suprotne. Jedna je konzolna kuća iznad padine koja se ističe u oštrom reljefu dok druga klizi glatko niz strmo brdo, paralelno sa padinom. Ali kontrast se ne odnosi samo na različito povezivanje s prirodnim okruženjima, kuće predstvaljaju studije o "životnosti". Svaka reaguje na različite zahtjeve: čovjek se angažuje u okruženju dok u drugoj se okreće prema unutra, u skladu sa  svojim željama za privatnošću.

Konzolna kuća je linearna, jednospratna konstrukcija. Podna ploča se spaja sa temeljima nizom kosih ploča. Druga kuća prati više 'prirodni' program. Ali iako se prilagođava nagibu terena arhitektura stvara niz različitih nivoa. Zgrada izvire iz temelja koji se presijecaju sa padinom, omogućujući potisak ploče i volumena prema brdu. Kako se arhitekta fokusira na osamljeni unutrašnji prostor kuće, prostrane zastakljene fasade ne čine najudaljeniji obod kuće već je to pravogaoni bijeli ram.

Za neke je ovo mali projekat kuća koje slijede prirodnu padinu brda. Čistom jednostavnošću, svojom elegancijom, nespornim kvalitetom korišćenih materijala (granitno kamenje regiona, mermer regiona, beton, staklo, drvo regiona i metal) dostiže se svojevrsni minimalizam životne sredine karakterističan za ovaj region.