Bitumenska šindra kao krovni pokrivač

Bitumenska šindra je vrsta krovnog pokrivača koja se sastoji od mineralnih vlakana koji su obloženi sa bitumenom sa obje strane. Bitumenska šindra se može koristiti za pokrivanje krovova nagiba od 10% do 85%. Pokrivanje krova bitumenskom šindrom je jedan od najjednostavnijih i najekonomičnijih načina rješavanja krovnog pokrivača. Zbog svoje savitljivosti, bitumenska šindra se može koristiti za pokrivanje najrazličitijih oblika krovova. Ima veliku otpornost na vatru, vodonepropusna je i ima malu težinu.

Postoje dvije vrste bitumenske šindre, organska i na bazi staklenih vlakana. Organska šindra se pravi od papirnog otpada koji se oblaže bitumenom koji mu daje vodonepropustnost. Gornji dio se oblaže sa lijepkom i keramičkim granulama koje imaju dekorativnu ulogu. Kod neorganske šindre se umjesto papira koristi stakleni voal. Organska šindra je trajnija od šindre sa staklenim voalom ali je njena mana veći stepen zapaljivost i manja otpornost na vatru. 

Bitumenska šindra nije krovni pokrivač koji je trajan kao na primjer metalni krov ili crijep ali je popularna zbog svoje konkurentne cijene i jednostavnosti ugradnje. U većini slučajeva bitumenska šindra će trajati od 12 do 17 godina. Ona može biti proizvedena u više oblika, boja i dezena pa joj to pruža mogućnost da se uklopi u različite stilove kuća.  

Za razliku od ostalih vrsta krovnog pokrivača, za koje je potrebno veliko znanje i umijeće da bi se ispravno ugradili, za bitumensku šindru skoro i da nije potrebno posebno znanje. U nekim jednostavnijim slučajevima može se odraditi po principu „uradi sam“. Jednostavnost omogućava brzu ugradnju ove vrste pokrivača što svakako utiče na manju cijenu koštanja ugradnje. 

Bitumenska šindra se bolje ponaša u hladnijim nego u toplijim uslovima jer pri visokim temperaturama može doći do pukotina i do gubitka boje. Bitumenska šindra ne podnosi dobro temperaturne promjene koje izazivaju širenje i skupljanje materijala jer to dovodi do oštećenja.

Bitumenska šindra nije materijal koji je pogodan za životnu sredinu jer se dobija od bitumena koji nastaje preradom nafte. Ona se ne može reciklirati i uglavnom završava na deponijama nakon demontaže i relativno kratkog vijeka trajanja.