Hamam

Ressano Garcia, projektant hamama u Portugalu, uspostavlja novi odnos prema davno izgubljenoj praksi, slaveći drevne običaje u savremenom prostoru. Javna kupatila su bila široko rasprostranjena tokom Rimskog carstva i od strane katoličkih vladara tokom srednjeg vijeka. Lisabonski arhitekta opisuje ovaj arhitektonski objekat kao „izraz na dva nivoa: istorijski i geografski, koji otvara novu percepciju kod koje se lokalna kultura ne vidi samo u okviru njene sadašnjosti, već i u odnosu na prethodno uspostavljene drevne tradicije.

Hamam je dio butik farme Companhia das Culturas u mjestu Castro Marim - povijesnom gradu smještenom samo nekoliko kilometara od španske granice i samo 1,5 km od južne obale Portugalije, gdje se Atlantik susrijeće sa Mediteranom.

Projekat je osmišljen u posvećenoj saradnji sa klijentima Eglantinom Monteiro i Franciscom Palma Diasom. Eglantina Monteiro je antropolog i kustos umjetnosti koja ima dublju percepciju lokalnog konteksta i kulturnih odnosa. Francisko Palma Dias je pjesnik i poljoprivrednik koji je tvrdio da je neophodno prepraviti tradicionalna javna kupališta, tj. hamam.

Ovim projektom, prostori su organizovani prema njihovoj temperaturi, na način da se gosti kreću od vrućih područja do toplih, a zatim hladnih. U vrućoj sobi para poboljšava fizičko stanje. Preko znoja se pojačava miris tijela i omekšava koža, nudeći duboko fizičko iskustvo. Unutrašnjost hamama se razvija kao kupolasta struktura. Prostrane visine plafona stvaraju eteričnu atmosferu, jer male perforacije na plafonu omogućavaju da svjetlucavi snopovi svjetlosti sijaju na ljude unutar kupole. Nježno zakrivljene klupe odražavaju organski oblik sobe stvarajući prostor koji je topao i koji tješi.

Intimnost nježno zakrivljenih oblika nastavlja se u susjedne prostorije. Mramorne klupe izdašne veličine meko se preklapaju po prostoru bez uglova, stvarajući geometriju koju projektant opisuje kao materinsku. Čekaonica se percipira uzdržano, a opet toplo i privlačno. Duboke drvene police nalaze se uz komade prirodnog kamena, stvarajući shemu koja djeuje ukorjenjeno u prošlosti, a istovremeno ostaje savremeno osvježavajuća. Ovdje je arhitektura domaćin i duhu i tijelu. Arhitekta se vodio time da svaka osoba percipira fizički svijet kroz zagonetne intimne reakcije. Tijelo poznaje zajedničke potrebe ljudi i uči o izgrađenom okruženju. Um je u stanju da interpretira arhitekturu koristeći druge alate. Centralno pitanje je kako to funkcioniše? Da li čula utiču na arhitekturu ili su čula poboljšana arhitekturom? Za arhitektu ne postoji izričit odgovor, iako je ovim projektom sa hamama pokušao da informiše um o čulima tijela.