Fabrički dimnjak u kući

Lokalitet ove kuće je Lisabon, bliže odredište je Campo de Ourique, područje koje se prostire na jednom od sedam brda ovog lučkog grada. Zahvaljujući svom položaju i geološkom sastavu tla, jedno je od područja grada koje se najbolje oduprlo katastrofi izazvanoj potresom i cunamijem koji se desio 1755. godine. Potom je započeo lagan i neuređen proces obnove, proces koji je kulminirao u 19. vijeku s posljednjom velikom urbanom transformacijom: izgled zasnovan na praviloj mreži urbanih blokova i modernoj infrastrukturi za električnu energiju, vodu i plin, nakon čega je  uslijedilo unapređenje gradske mobilnosti i integrisanje tramvaja kao karakterističnog modela saobraćaja Lisabona.

Urbano tkivo ovog područja je dominantno stambeno, među kojim još uvijek postoje neka industrijska skladišta i fabrike. Ovim projektom se  oporavlja jedna od postojećih fabrika pretvarajući je u porodičnu kuću. Revitalizacija i prenamjena se tretiraju kao prostor sjećanja. Intervencija se zasniva na rasterećivanju i oslobaćanju gornjih fasada objekta kao i kupastog dimnjaka, a ujedno stvarajući zadnje dvorište. Što se tiče sadržaja unutar kuće  u prizemlju se nalaze spavaće sobe i toaleti, dok su na prvom spratu pomoćni prostori - kuhinja i toaleti smješteni po obodu, stvarajući veliku dnevnu površinu koja se proteže između oba dvorišta, evocirajući arhetipski oblik skladišta.

Ipak intervencija je mnogo više od čuvanja sjećanja na prethodno jer fragmenti fabrike se prikazuju u slojevima, ili bolje u planovima - jedno za drugim. Kao dominantna osobina kuće je svjetlost koja čini prostor lakim i protočnim. Ujedno pročišćeno slaganje sjećanja unutar prostora svjetlosti dodatno je istaklo formalne i likovne karakteristke zadržanih arhitektonskih elemenata fabrike koji su pojedinačno dobili i kiparsku snagu. 

Zabatne ravni sa kružnim prozorima na različitim stranama dnevne sobe imaju različite tretmane. Dok na unutrašnjem/zadnjem dvorištu zabat ima zubčasti tretman sa manjim kružnim prozorom bliže sljemenu, pogled na drugu stranu daje zabatnu ravan ravnih krovnih linija sa većim kružnim prozorom u nivou stanara-posmatrača. Takav prozor nema karakteristiku transparentnosti, koju ima manji na suprotnoj strani kroz koji se prozire nebo, već je reflektujući odražavajući unutrašnjost kuće. 

Kao što su pažljivo odabrani arhitektonski elementi fabrike koji će nanovo zaživjeti u kući tako su i birani i kombinovani materijali koji će moći iznijeti arhitektonski stav. Izdašnost u staklenim ravnima omogućila je uliv nužne svjetlosti kući koja je zarobljena između dvije strukture. Svjetlost dodatno uobličavaju bijele površine na zidovima i tavanici a dimnjaku od cigle se kuća približava podom od terakote i kamenih kocki. Kao ubjedljiv i dovoljan element koji pripitomljava prostor kuće je jednodjelni, naglašeni drveni element koji je i trpezarijski sto koji se transformiše u ogradu stepeništa iza kojeg su kuhinjski elementi.

Prizemlje koje je spavaći blok je uvučeno, a ujedno otvoreno dvorištima na obje strane kuće. Oslobođeno zatvaranja fasadnim zidovima stvorilo je novi kontekst noćnih sadržaja kuće. Tako kuća koja je započela od prostora sjećanja postala je stanište novog porodičnog života i spremna je za useljenje.