Složena kutija je muzej mehaničke muzike

S kakvim očekivanjima posjetilac dolazi u Muzej mehaničke muzike i šta bi tamo mogao vidjeti sigurna su pitanja koja su stajala pred arhitektom Miguelom Marcelinom. Kako jedan prostor koji je posvećen zvuku učiniti vizelno privlačnim, a pritom se muzej nalazi pored farme. Iskusni posjetilac, ili onaj koji s razlogom ide u muzej, razmišlja o tome što će biti izloženo unutar muzejske zgrade, i da će sigurno naučiti nešto novo što ranije nije znao. S druge strane šta je to mehanička muzika? 

Otkad su muzički instrumenti izumljeni, ljudi ih pokušavaju pretvoriti u instrumente koji sviraju sami. Nije toliko oduševljenje bilo zbog  tehničke naprave, već želja za muzikom koja je bila motivacijska sila koja je razvijala mehaničku muziku. Najstariji sačuvani mehanički muzički instrumenti su glockenspiels u monumentalnim satovima kasnog srednjeg vijeka. Tokom renesanse Augsburg majstori stvorili su vrijedne muzičke instrumente . U 18. stoljeću izumljen je sat flauta za koji su Haydn, Mozart i Beethoven napisali originalne kompozicije. Zahtjevi za tehničkim i muzičkim mogućnostima instrumenata za samosviranje neprestano su se povećavali, a početkom 19. stoljeća "mehanički muzičari" poput Johanna Nepomuka Mälzela stvorili su cijele orkestre koji sviraju sami, "orkestrije".

Zgrada muzeja za mehaničku muziku se rodila usred ničega u Arraiadosu. Realizovan 2016. godine, muzej se sastoji od potpuno zatvorene, neprozirne i apstraktne kutije. Samo glavno pročelje ima udubljenje koje označava ulaz u zgradu. U njemu se nalazi privatna kolekcija mehaničkih muzičkih kutija. Prof Luís Cangueiro koji je, osim što je kolekcionar, naredio je  izgradnju prostora.

Organizacija je krstasta, oko središnjeg popločanog dijela, koji se rastače na četiri strane. S jedne strane nalazi se predvorje koje radi kao vertikalni komunikacioni prostor, a s druge strane nalaze se tri galerije različitih veličina. Prelaz između svakog od ova četiri prostora vrši se kroz četiri predsoblja.

Sve ima svoje objašnjenje, pa tako i odabir lokacije. Profesor Luís Cangueiro je smatrao da napraviti muzejsku zgradu u gradu ne bi ispunilo njegovu viziju Muzeja mehaničke muzike. Ljudi koji se zasićeni grada imaju mogućnost šetajući se doći do zgrade muzeja i naučiti nešto novo. Zbirka je reprezentativna za mehaničku muziku, i eksponati su uglavnom iz perioda između kraja XIX i 30. godina XX stoljeća.

 Arhitektonski rezultat je okvir koji kad se posmatra  izvana izgleda vrlo svedeno, ali čija unutrašnjost rastavlja ovu jednostavnost: istraživanje dugih dijagonalnih perspektiva koje se otvaraju prolaskom kroz prostor omogućavaju poglede na obrise galerija u igri prostornog zavođenja koja želi zadržati znatiželju posjetioca od početka do kraja posjete.