Obnova manastira

Francuski arhitektonski studio Amelia Tavella Architectes renovirao je samostan iz 1480-ih koja na skladan način nadopunjuje staru ruševinu. Pod nazivom Convent Saint-François, bakarna konstrukcija od 1.000 kvadratnih metara je novo proširenje i obnova manastira Saint-François u Santa-Lucia di Tallano na Korzici.

Ova djelimično srušena građevina datira iz 1840. godine poznata je kao istorijski spomenik i dugo je bila napuštena. Njegova zadnja fasada gleda na groblje, a struktura nadvisuje selo u neposrednoj blizini. Maslinik je kao okovratnik oko manastira, srećan vrt rajske hrane. Pred njim je spektakl korzikanskih planina. Ovdje pulsira srce Alta Roca gdje je ljepota religiozna, natprirodna.

Smješten visoko, na svom “rtu”, preteča manastira je nekada bio odbrambeni zamak prije nego što je postao mjesto molitve, povlačenja, kojeg su odabrali monasi svjesni apsolutne ljepote ovog mjesta. Vjera okuplja uzvišeno. Priroda je izrasla unutar zgrade, uvukla se između kamenja i zatim se transformisala u biljni oklop koji štiti od erozije i urušavanja. U fasadu je integrisano drvo smokve. Korijenje drveća je strukturalno zamijenilo kreč.

Osmišljavajući bogate izvore prirode, arhitekte su ovaj povijesni spomenik počastili prirodom koja će dugo čuvati uspavano zdanje prije njegovog uskrsnuća.

Amelia Tavella je odlučila zadržati ruševine i zamijeniti “pocijepani”- fantomski dio bakarnom strukturom koji će postati “Maison du Territoire” (Kuća teritorije).

Projektantica je krenula od ideje o mogućem povratku u ruinu, tj. čuvanje ruine, tako što se bakarna struktura može ukloniti. Ovaj pristup je gest učtivosti, poštovanja prema prošlosti, prema korzikanskom nasljeđu. Odlučila se sagraditi "Maison du Territoire" tako što se uskladila s originalnom zgradom a gdje je reprodukovala siluetu već postojeće.

Kao i planinska scena, arhitektica je ponovila nacrt, brinući se o simetriji ljepote, ništa što bi trebalo da bode oči.

"Svako djelo je djelo ljubavi. Ljubav prema mjestu, prema zgradi, prema njegovoj mutaciji, kao što bi se moglo reći za vrstu koja se transformiše od onoga što je bila", smatra Tavella.

Odlučila se za bakar jer kao materijal bi mogao djelovati kao gest mekoće, ženstven je poput kamena. Za razliku od granita, ima sposobnost da uhvati svjetlost, da je reflektuje, vraćajući je ka nebo kao molitvu monaha i vjernika.

Mašrabiji ( odnosi se na rezbarene drvene rešetke, element u islamskoj arhitekturi koja se nalazi na gornjim spratovima zgrade na prozorima kojima se reguliše prodor sunčeve svjetlosti) na fasadi novog dijela usmjeravaju svjetlost prema unutra, svjetlost je uhvaćena i raspršena kao da prolazi kroz vitraž crkve. Plemenit i blistav materijal u pravom smislu te riječi, bakar pretvara mjesto u iskustvo. Sunce tu pada i raspršava se.