Otpad od hrane

Otprilike jedna trećina proizvedene hrane koja je namijenjena za ljudsku ishranu svake godine - oko 1,3 milijarde tona i procijenjena na 1 milijardu dolara - bude bačena ili izgubljena. Ovo je dovoljno da prehrani 3 milijarde ljudi.

Otpad od hrane na kraju gubi četvrtinu zaliha vode u obliku nepojedene hrane. To je jednako 172 milijarde dolara u otpadnoj vodi.

Uzimajući u obzir sve resurse koji se koriste za uzgoj hrane, otpad od hrane koristi do 21% slatke vode, 19% đubriva, 18% obradivog zemljišta i 21% zapremine deponija.

Posmatrajući po grupama hrane, gubici i otpad godišnje iznose otprilike 30% za žitarice, 40-50% za korjenaste usjeve i voće i povrće, 20% za uljarice i meso i mlječne proizvode i 35% za ribu.

Kada bi se sačuvalo 25% hrane koja se trenutno gubi ili rasipa na globalnom nivou, to bi bilo dovoljno da se prehrani 870 miliona ljudi širom svijeta.

Do sredine stoljeća svjetska populacija dostići će 9 milijardi ljudi. Do tada, proizvodnja hrane mora biti povećana za 70% u odnosu na današnji nivo da bi se zadovoljila ova potražnja.

Vodu koja se koristi za proizvodnju otpadne hrane moglo bi koristiti 9 milijardi ljudi sa oko 200 litara po osobi dnevno.

Hrana koja se trenutno baca u Evropi mogla bi nahraniti 200 miliona ljudi, u Latinskoj Americi 300 miliona ljudi i u Africi 300 miliona ljudi.

Godišnji otpad po glavi stanovnika od strane potrošača je između 95-115 kg godišnje za Evropljane i stanovnike Sjeverne Amerike, dok je u južnoj i jugoistočnoj Aziji 6-11 kg.

Gubitak hrane i otpad čine oko 4,4 gigatona emisija gasova sa efektom staklene bašte godišnje.

Da je gubitak hrane država/unija, EU bi bila treći najveći emiter štetnih gasova, iza Kine i SAD-a.

Razvijene zemlje i zemlje u razvoju bacaju ili gube otprilike istu količinu hrane svake godine, 670 odnosno 630 miliona tona. Od toga je samo u EU oko 88 miliona tona.

Gubici hrane se pretvaraju u izgubljeni prihod za farmere i više cijene za potrošače, dajući nam ekonomski podsticaj da smanjimo rasipanje hrane.

U zemljama u razvoju, 40% gubitaka nastaje u fazama nakon žetve i prerade, dok se u razvijenim zemljama više od 40% gubitaka javlja na maloprodajnom i potrošačkom nivou.

Na maloprodajnom nivou, velike količine hrane se rasipaju zbog naglaska na izgledu – u stvari, polovina svih proizvoda se baca u SAD jer se smatra previše “ružnim” za jelo; to iznosi 60 miliona tona voća i povrća.

Područje veće od Kine i 25% svjetske zalihe svježe vode koristi se za uzgoj hrane koja se nikada ne jede.

U Kini se više od 35 miliona tona hrane – što je ekvivalentno oko 6% ukupne proizvodnje hrane u zemlji – izgubi ili rasipa u zemlji godišnje. Gubitak hrane prvenstveno se javlja u restoranima i domaćinstvima jer kineska kultura vidi da domaćini naručuju više hrane, a ne manje kako bi pokazali gostoprimstvo svojim gostima.

Ciljevi održivog razvoja UN-a imaju za cilj prepoloviti globalni otpad hrane po glavi stanovnika na maloprodajnom i potrošačkom nivou i smanjiti gubitke hrane duž proizvodnih i lanaca snabdijevanja, uključujući gubitke nakon žetve.

Promocije u supermarketima mogu dovesti do većeg bacanja hrane; možemo kupiti više hrane koja nam nije nužno potrebna ako mislimo da dobijamo više za svoj novac.

Prema istraživanju koje je sproveo Respect Food, 63% ljudi ne zna razliku između datuma "iskoristiti do" i "najbolje iskoristiti do". Namirnice sa rokom upotrebe su kvarljive i moraju se pojesti prije navedenog datuma. Namirnice s datumima "najbolje do" mogu se jesti nakon navedenog datuma, ali neće biti najboljeg kvaliteta.

Zbog standarda kvaliteta koji se previše oslanjaju na izgled, usjevi ponekad ostaju neubrani i trunu.

U Evropi se 40-60% ulovljene ribe baci jer ne zadovoljava standarde kvaliteta supermarketa.

U SAD-u je organski otpad najveći izvor emisije metana, gasova sa efektom staklene bašte koji ima 80 puta veću snagu zagrijavanja od ugljen-dioksida.

Novi internet trendovi u nastajanju kao što je "Mukbang", gdje ličnosti i uticajni ljudi na društvenim mrežama uživo prenose video zapise o sebi kako jedu, dovode do suvišnog bacanja hrane.

Ako prestanemo da bacamo hranu, možemo uštedjeti ekvivalent od 17 tona CO2, što može biti ekološki ekvivalent držanju pet automobila van puteva u Velikoj Britaniji.