RAZORNI ZEMLJOTRESI SA DVIJE STRANE JADRANA (II DIO): Međusobna povezanost zemljotresa sa obje strane Jadranskog mora

U prvom dijelu studioznog istraživanja advokatica Vesne Čejović i Sonje Čejović, imali ste priliku da čitate o stavovima italijanskog stručnjaka Antonija Morettija. U razgovoru sa advokaticama, on se osvrnuo na ispravnost postojećih aseizmičkih tehničkih normativa kroz prikaz iskustva iz zemljotresa koji je pogodio Akvilu 2009.godine.

U drugom dijelu istraživanja, advokatice su imale priliku da razgovaraju sa profesorom Enzom Mantovanijem, koji predaje na Univerzitetu u Sijeni. U ovome dijelu imaćete priliku da saznate kakva je međusobna povezanost zemljotresa sa obije obale Jadrana i na koji način se mogu predvidjeti zone u kojima će se sljedeci katastrofalni zemljotres dogoditi.

2. Stavovi profesora Enza Mantovanija[2]

Stručnjaci sa obje strane Jadrana, uočili su određenu povezanost i međuzavisnost zemljotresa sa dvije obale ovog mora. Inženjer Čejović je u svom referatu od 2009, povodom obilježavanja 30 godina crnogorskog zemljotresa, ukazao da treba uočiti i vremensku povezanost zemljotresa sa obije strane Jadranske obale. Crnogorski zemljotres bio je 1979, a već 1980 razorni zemljotres u Italiji. U novembru 2012. na Nacionalnom kongresu geofizike čvrste zemlje u Potenci, prof. Mantovani je održao lectio magistralis, koji je naišao na veliko interesovanje ne samo stručne javnosti, nego i na veliki entuzijazam medija. On je objavio rezultate naučnih decenijskih istraživanja koji pokazuju da su zaista zemljotresi u Crnoj Gori iz 1979 i zemljotres 1980 u Italiji međusobno povezani. 

Profesor Mantovani reagovao je nakon zemljotresa u Albaniji 2019: Ovaj jaki udar stimulisao je objavu na raznim sajtovima informacija kojima se nastoji objasniti tektonski aset odgovoran za seizmičnost Albanije. Kako veliki dio predloženih interpretacija ima oskudnu povezanost sa realnom situacijom, moglo bi biti oportuno pružiti (za one koji su zainteresovani) određene informacije o tektonskom okviru koji je razmatran prema raspoloživim podacima. Ideja koja je najviše praktikovana posljednjih dana pripisala je aktivnost u Albaniji, približavanjem Afrike i Evrope. Međutim, u stvari, glavni razlog kompresivnih deformacija koje su uočene u Albaniji, je kretanje koje se dešava između Afričko-Jadranskog bloka i sistema Anatolsko-Egejsko-Balkanskog bloka (Turska- Grčka-Epir-Crna Gora).

Seizmičnost koja pogađa južne Dinaride i Albaniju, povezana je sa aktivnošću pukotina (rascjepa) koji dozvoljavaju jadranskoj ploči da se podvuče ispod Helensko-Dinarskog Lanca. Ideja da zemljotresi u ovoj zoni mogu favorizovati seizmičku aktivnost na južnom Apeninu (smještenom duž suprotne strane jadranske ploče) inicijalno je bila podstaknuta (pored tektonskih razmatranja) činjenicom da je zemljotresu koji je pogodio Crnu Goru u aprilu 1979 (M 7) slijedio destruktivni zemljotres u Irpiniji u novembru 1980 (M 6.9). Zatim, mogući sistematski karakter ove povezanosti je sugerisan činjenicom da su u prethodna dva vijeka, svim zemljotresima koji su se desili na jugu Apenina jačine M 6.0, prethodili u okviru nekoliko godina (manje od 5) jedan ili više zemljotresa magnitude 6, u južnim Dinaridima.

Pošto je mogućnost da je ta povezanost slučajna vrlo mala (Mantovani et alii,2010,2012) vrlo je vjerovatno da posmatrana međuzavisnost potiče od jedne tektonske veze između dvije zone. Pored toga, navedena povezanost ne mijenja se mnogo čak i ako se pretpostavi jedan niži nivo magnitude (M 5.5), jer u tom slučaju, samo jednom od 15 zemljotresa na Jugu Apenina nije prethodio jak udar u južnim Dinaridima. Ovo pravilo dovodi do pretpostavke da se jedan rascjep u južnim Apeninima teško može aktivirati a da tome ne prethodi jedan ili više jakih zemljotresa u dinarsko helenističkoj zoni.

Kroz optiku politike prevencije, indikacije koje su trenutno raspoložive mogle bi ukazivati da Južne Apenine treba uključiti u prioritetne zone gdje treba efektuirati intervencije za stavljanje u sigurnost objekata, kao što je savjetovano za ostale seizmičke italijanske zone (Mantovani et alii 2016, 2018). Metodologija koja se koristi za formulisanje tih indikacija bazira se na činjenici da se snažni zemljotresi ne razvijaju na slučajan način, pošto su kontrolisani od progresivnog razvoja tektonskih procesa. Ovo otvara mogućnost, (koristeći dostupne informacije u vezi tektonskog stanja i seizmičke istorije u Italiji), da se identifikuju seizmičke zone koje su najviše izložene budućim jakim potresima (svakako, bez mogućnosti da se obezbijede informacije o vremenu kada će se desiti udari). Vrlo detaljne informacije o metodologijama koje mogu dovesti do ovog rezultata, opisane su u različitim radovima i iznijete na pojednostavljen način na tri videa koji se mogu skinuti sa weba Regiona Toskana koje se odnose na procjenu seizmičkog rizika, zaključio je prof. Mantovani.