Putovanje kroz vrijeme

Savremen arhitektonski izraz, koji bi pomirio staru gradnju sa novom uz apsolutno očuvanje istorijske urbane kulise grada Ovieda, bio je zamisao španskog arhitekte Francisca Managada, koja ga je poput zvijezde vodilje usmjeravala kroz sve aspekte njegovog angažmana na projektu proširenja Muzeja likovnih umjetnosti Asturije. Kako je bio svjestan veličine prostora koji će muzej zauzeti nakon proširenja, kao i njegove vrijednosti, bio je odlučan u stvaranju nenametljive arhitekture, koja će ukazati poštovanje ka urbanom tkivu u kojem je utkana.

Prostor, na kojem je intervencija planirana, predstavljao je najreprezentativniji trg Ovieda u čijoj neposrednoj blizini se nalazila katedrala San Salvadora. Enterijeri zgrada, na kojima je planirana inervencija, imali su neprimjetnu arhitektonsku vrijednost. Spratovi su bili uski i duboki sa malenim prostorijama loše ventilisanosti. Usljed toga ovi prostori nisu smatrani adekvatnim kandidatima koji bi podlegli transformaciji u izložbne prostore za muzej. Međutim, vanjski zidovi ovih objekata integralni su dio veoma značajnog segmenta urbanog tkiva istorijske četvrti grada Ovieda.

Itekako svjestan vrijednosti fasada ovih zgrada, odlučio ih je zadržati a unutrašnje prostore je sve srušio. Otvore na fasadama je potpuno raščistio, ostavljajući ih čak i bez okvira. Ovakav prizor stvara nadrealan, snolik ambijent koji poprima monumentalnost drevnih ruševina.

Upravo iza ovog istorijskog kulisa, uzdiže se novoprojektovani volumen. Može se reći da pojas istorijskih fasada predstavlja neki vid vremenskog portala koji posjetioce vodi kroz prošlost direktno do sadašnjosti.

Utisak prostorno-vremenskog kontinuuma , koji posjetioce opominje o prolasku vremena, dodatno podržava sam ritam fasada, paralelan ulici i sačinjen od 3 različita kulisa, istorijskog, transparentnog-novoizgrađenog volumena i onog unutrašnjeg koji je otvoren ka stubištu muzeja. Posjetioci imaju otvorene vizure ka ulici, ali ne direktne, već prigušene, nejasne, koje su više nalik slikama nečijeg sjećanja tog prostora.

Ovakav metafizički pogled, koji kroz ova tri sloja fasada putuje kao kroz vrijeme, omogućava posjetiocima da osjete dubinu povijesti predijela u kojem se nalaze.

Praznine se izdvajaju kao osnovni elemenat strukture projekta a ponajviše ona centralna oko koje se izložbeni prostori formiraju cijelom visinom zgrade. Tom centralnom prazninom, arhitekta je stvorio vizuelnu koleraciju sa tlocrtom renesansne palate Velarde, odnosno sa tlocrtom najznačajnijeg arhitektonskog djela muzeja, prije proširenja. Centralni dio novog objekta, sa svjetlošcu koja dolazi za svih strana i odzgo, oponaša središnje dvorište palate oko kojeg je formirana.