SOS dječije selo po uzoru na strukture tradiconalnih afričkih četvrti

SOS Kinderdorf, međunarodna nevladina organizacija posvećena brizi o djeci i siročadi, obratila se arhitektonskom studiju Urko Sanchez Architects za projektovanje kompleksa od 15 kuća za djecu, kako bi sa tog mjesta vodili program jačanja porodice, obezbjeđujući djeci trajni dom i porodicu. Kompleks se izgradio u Tadžurahu, na obali Džibutija, na rogu Afrike, nedaleko od mjesta gdje je zabilježena najviša temperatura ikada. Ova veoma topla i suva klima bila je polazna tačka u procesu razvoja idejnog rješenja kompleksa.

Arhitekte su nakon opsežnog istraživanja mjesta zaključili da je najpogodnije da odaberu tipologiju zasnovanu na medini, ondosno na tipičnoj strukturi istorijskih naselja Sjeverne Afrike. Kao tradicionalni nomadi u pustinji, lokalni stanovnici imaju specifičan odnos sa otvorenim prostorom, koji je od suštinskog značaja jer se u njemu odvijaju mnoge aktivnosti. Arhitekte su vodile računa da svaka kuća ima svoju pripadajuću otvorenu zonu koja je dovoljno privatna da postane sastavni dio doma i svakodnevnog života.

Štaviše, kao i u tradicionalnoj medini, sve kuće gledaju prema unutra: kompleks je ograđen zidom, pruža intimnost i osećaj zajednice i sigurnosti, dobro prilagođen društvenom i ekološkom kontekstu.

Arhitekte su uradile veoma detaljnu studiju za optimalnu prirodnu ventilaciju: po orijentaciji uličica, ventilacionih hodnika, i po otvorima, velikim ili malim, na površinama kuća. U kritičnim tačkama, i kada nije bilo moguće imati slobodan protok vazduha, osmislili su visoke ventilacione šahte, koje su nazvali kule za hvatanje vjetra: one hvataju vjetar i usmjeravaju ga u prostoriju, čime se održava osvežavajući protok vazduha u unutrašnjim prostorima. Bilo je eksperimentalno i pokazalo se prilično efikasno, objašnjavaju arhitekte.

Tipične za medine, optimalne udaljenosti kuća, nastale u cilju postizanja unakrsne ventilacije i adekvatnog zasjenčenja, predstavljaju takođe i alat za očuvanje privatnosti svake kuće: one sudjeluju u jasnoj definiciji javnih i privatnih prostora, što podstiče stanovnike da što više borave vani.

Kroz tlocrt s optimalnim udaljenostima između kuća, svaki otvoreni prostor postaje sastavni dio kuće, privatni prostor s jakim odnosom enterijera i eksterijera.

Ova isprepletanost otvorenih i zatvorenih prostora, kao i privatnog i javnog, dodatno je ojačana odsutnošću ulaznih vrata na svakom otvoru. Uz klimu i mali budžet, zatvaranje svih otvora vratima nije bilo potrebno, jer kiša rijetko pada, a slobodan protok vazduha je prijeko potreban.

Zadržavanje velikih otvora omogućilo je organski nadzor SOS majki širom sela, ojačavajući bitan odnos svake kuće s njezinim privatnim, otvorenim prostorom. Ova otvorenost stavlja djecu u idealan položaj za slobodnu igru. Kao takvi, veliki otvori su ponekad poluzatvoreni mušarabijom, još jednim tradicionalnim rješenjem za ventilaciju i blagu vidljivost. Jedini prostori koji su potpuno nepropusni su spavaće sobe.

U ovoj dječijoj medini, uske ulice ponekad se otvaraju i postaju trgovi različitih veličina, gdje se odvijaju zajedničke aktivnosti koje ojačavaju osjećaj zajedništva, osjećaj od krucijalne važnosti u funkcionisanju SOS dječjih sela.