Kapela koja se moli prirodi

Arhitektonski studio NAP projektovao je šumsku kapelu Sayama, pozicioniranu na ivici istoimene šume, koja čini dio nekonfensionalnog groblja Sayama Lakeside u japanskoj prefekturi Saitama. Arhitekte su raspolagale sa malom, trouglastom parcelom, smještenoj uz tihi put koji vodi do kapele.

U procesu istraživanja, arhitekte su došle do otkrića koje govori kako je šuma predmet zajedničke molitve različitih religija. Usljed toga, konceptualizovali su arhitekturu koja se moli šumi, istovremeno bivajući obgrljena njome. Umjesto da posijeku okolno drveće kako bi napravili prostor za građevinu od 110 kvadratnih metara, arhitekte su odlučile da jednu stranu crkve nagnu dalje od lišća. Glavna konstrukcija je formirana od niza naglašenih, zašiljenih zabata konstruisanih sa gredama od ariša. Oni se sastaju sa zemljom i formiraju oblik nalik pahuljicama.

Jedan zabat obezbjeđuje ulaz u crkvu, dok su preostali zastakljeni od poda do plafona, impregnirajući unutrašnjost objekta prirodnim svjetlom. Svaki zabat je povezan sa sljedećim zakrivljenim zidom. Oblici oponašaju tradicionalne japanske Gasso strukture, gdje dva stuba podržavaju jedan drugog. Porijeklo naziva ovih struktura leži u položaju koji ruke formiraju tokom molitve. Ova tradicionalna japanska formacija, struktuisana je trodimenzionalno, jer se dvije naslonjene ploče, postavljene jedna na drugu, razvijaju u svakom pravcu, naglasile su arhitekte.

Kada se neko moli, stvara se mali prostor topline u rukama, dok se prsti nježno spajaju. Čini se kao da je taj mali prostor za molitvu izvučen kako bi formirao arhitekturu crkve. Kako se ljudi mole, tako se moli i arhitektura, objašnjavaju arhitekte.

Fasada je obložena šindrama od livenog aluminijuma, debljine četiri milimetra, sa ručno kreiranom talasastom teksturom. One su ručno savijene kako bi se uklopile u zakrivljene zidove konstrukcije. Unutra, zakrivljeni zidovi su obloženi kupolastim trakama od drveta, kreirajući atmosferu topline. Ispred malog oltara postavljen je niz klupa. Pod se naginje za jedan centimetar preko prostora kako bi usmjeravao ljude ka pokojnicima i nagnutom držanju za molitvu.

Ovo je naglašeno podom od škriljevca, postavljenim tako da spojevi ukazuju na tačku nestajanja u šumi. Arhitekte su tokom osmišljavanja budućih formi, razmišljale o tome kako da neutješnim ljudima, u dubokoj tuzi, obezbijede siguran prostor koji ih nježno obgrljuje pružajući im potporu u bolnom procesu iscjeljivanja.