Pravoslavna crkva Svetog Đorđa napravljena od zemlje

Pravoslavna crkva Svetog Đorđa, koju je projektovao studio Wallmakers u indijskoj regiji Kerala, izgrađena je korištenjem velikih i prozračnih paraboličnih lukova napravljenih isključivo od sirovih zemljanih blokova. Izgrađena na temeljima istorijskog spomenika, ova crkva vaskrsava izvornu crkvu, prvu crkvu hršćana u Kerali, izgrađenu 1615. godine i ostavljenu u ruševinama nakon godina zanemarivanja. Projektant se služi zemljanim blokovima za formiranje nubijskih lukova, oltara i brodova crkve koji su ojačani kontraforama. Kao vjerska građevina za malu zajednicu, crkva je zahtjevala značajne pregovore sa arhitektom za ostvarenje obnove samog objekta. Istraživački duh u kombinaciji sa hitnim uslovima klijenta doveli su do mjesta gdje se ideja rađa, a koja se dalje razvila kroz niz dijaloga između lokacije, zidara, arhitekte i klijenata.

Nadahnut arhitektonskim jezikom Antonija Gaudija, projekat je primjer kako se određeni pristup arhitekturi i danas može prilagoditi i reinterpretirati na savremeni način. Kupole, svodovi i lukovi obavijaju uzvišeni središnji prostor sa svjetlom koje se filtrira kroz krst (inspirisani Tadaom Andom) uokvirujući svetilište. Zidari su obučeni za stvaranje ovih struktura metodom lančanice koju je prvi formulisao Antoni Gaudi u oblicima koje je kasnije nastavio razvijati egipatski arhitekta Hassan Fathy. Ipak, sa svim uticajima koje crkva posuđuje, rezultat je originalno djelo savremene arhitekture koje iskorištava jedinstvenu priliku za izgradnju u okviru izazovnog programa. 

Ponovnim izučavanjem i interpretiranjem povijesne građevinske tehnike pokušava se stvoriti zgrada napravljena od zemlje koja svojim bogatim prostornim kvalitetom izaziva strahopoštovanje i osjećaj divljenja. Crkva, u stvari, ima pravougaoni tlocrt koji je, u skladu s oltarom, natkriven kupolom koja je takođe izgrađena s presjekom paraboličnog luka. Međutim, najznačajniji aspekt ove konstrukcije je gotovo potpuno odsustvo betona u konstrukciji, što znači da je svaki dio crkve izgrađen bez upotrebe oplate, jer su i lukovi i svodovi već bili savršeno samonosivi u fazi izgradnje.

Štoviše, kako bi poboljšali strukturalnu krutost crkve, arhitekti su uveli bočne kontrafore, takozvane "nubijske svodove", elemente koji su im omogućili da iskoriste puna statička svojstva svake konstruktivne komponente. Cigle, kao materijal koji dominira cijelom konstrukcijom, izrađene su od sirove zemlje, a kako bi se poboljšale njihove mehaničke performanse, mješavina s kojom su napravljene sastoji se od skromnih 5% sadržaja cementa. Osim toga, svaka je cigla povezana s drugom pomoću iste sirove zemlje, čime se cijeloj konstrukciji daje visoka homogenost u termičkim svojstvima zida, do te mjere da su termički mostovi gotovo potpuno uklonjeni.

Konačni rezultat je materijalno i formalno homogeno “tijelo”, toliko da se čak i hromatski struktura savršeno uklapa u kontekst u kojem se nalazi.

Na kraju, valja ponoviti da bi se, za potrebe projekta, umjesto opeke od sirove zemlje koristila industrijska opeka, energija utrošena na njihovu proizvodnju bi se učetvorostručila (4.501,25 MJ/m3, naspram stvarno potrošenih 1.113,36 MJ/m3), a proizvodnja CO2 bi se takođe proporcionalno povećao (110,11 kg/m3 naspram 444,12 kg/m3).