15 metara kvadratnih dragocjenog nasljedja

Pitanje odnosa prema minulom, da li u materijalnom ili nematerijalnom pogledu, je pokazatelj zrelosti jednog društva. I dok kulturno nasljeđe, barem, na pamfletima i promo materijalima je ono čime se diče mnoge države, upravo je ono koje često ne zadobija dovoljnu pažnju usljed različitih faktora, a koji se najčešće mogu prepoznati u skromnim finasijskim izdacima i programima.

No, postoje primjeri koji, na svu sreću, negiraju takva nepisana pravila kao u slučaju oronulog kućišta veličine 15m². Tokom pandemije korone, mladi par je prepoznao potencijal koju jedna napuštena “straćara” nosi, a koja se nalazila na njihovom imanju i odlučili su transformisati je u jedan, veličinom skroman objekat, ali arhitektonski dragocjen. Nevezano samo sa revitalizacijom objekta, ovakav primjer pokazuje razumijevanje i pronicljivost da arhitektonsko bogastvo leži u prepoznavanju dostignuća pretnodnih generacija i pronalaženju adekvatnih načina da se njihovo trajanje nastavi. 

Među kamenim zidovima koji su opstajali vjekovima na posjedu u Portugalu, projektant Jose Lobo Almeida je unio život, preuredivši kućište skoro kvadratnog tlocrta u malo skrovište. Kroz zatečene otvore kućišta, pogled se otvara na krajolik kojeg čine šume borova i kestena. Malih dimenzija, tlocrt sadrži mali tolatet sa lijeve strane od ulaznih vrata ispred kojeg je organizovana trpezarija, prostor za odmor sa kaminom i mala kuhinja. Stolarija na obnovljenom objektu je od kestenovog drveta koji se prostire neposredno uz skrovište, dok su podne i stropne povšine od masivnih kamenih ploča. Paleta materija je dopunjena mesingom i portugalskom vunenom tkaninom, tkz. burelom. 

Na kraju ruina od 15 m² je vratila svoj sjaj, odišući spokojem i snagom, a pokazavši potencijal i značaj u nekoliko malih arhitektonskih intervencija.