Proširenje svijesti-Muzeja Nelson Atkins

Projekat proširenja Muzeja Nelson Atkins u Kansas Cityju, iza kojeg stoji biro Steven Holl Architects, predstavlja svojevrsni kontrapunkt specifičnoj građevnoj tipologiji koju čini arhitektura muzeja, preispitujući njen već duboko ukorijenjen kanon.

Osnovan na ikonoklastičkim temeljima, ovaj projekat predstavlja antitezu neoklasične pojavnosti izvorne zgrade muzeja Nelson-Atkins koja zastupa tradicionalna načela arhitekture muzeja umjetnosti – jedan skoro pa agresivno nametljivi objekat čiji se formalni autoritet zasniva na funkciji stvaranja upečatljive granice i okvira koji definiše mjesto u kojem dolazi do sadržavanja i iskustva umjetnosti.

Može se reći da se ovdje ne radi o zgradi, već o organizmu koji kao da izrasta iz samog zemljišta brda, čineći njegov integralni dio a ne objekat koji je uspostavio jasne granice prema svojoj okolini. Svjetlosne sekvence pretvaraju kretanje kroz ovaj kompleks u jedno iskustvo za koje se može reći da je lišeno materije fizičkog karaktera. Krucijalni momenat ovog kontrapunkta tradicinalne ideje muzeja umjetnosti sačinjen je u poziciniranju sekvence glavnog ulaza sa očekivanog mjesta na ono koje je apsolutno nesagledivo iz vana. Dodanoj zgradi Bloch pristupa se i u nju ulazi kroz podzemnu garažu stvarajući impresiju objekata unutrašnjosti bez ulaza.

Čak i oblikovanje garaže unosi jedan nov i neočekivan pristup gdje se omogućava i u jednom takvom tehničkom prostoru, iskustvo umjetnosti prostora. Garaža je pretvorena u nadrealni prostor sumraka, stvoren kroz magičnu difrakciju prirodnog svjetla koje sipi kroz otvore na donjoj strani skulpture-reflektirajućeg bazena ‘Jedno Sunce/34 Mjeseca’ Waltera De Marije koji je umetnut u prefabrikovane stropne ploče garaže.

Posjetiocima već na samom ulazu u objekat postaje jasno da se ovdje ne radi o uobičajenom muzeju umjetnosti.

Tako iz samog ulaza garaže ova konstrukcija se raspršuje iz zemlje u svjetlostno stanje sjajnih zidova impregniranih bjelinom.

U tom činu stiče se impresija tranzicije, transformacije zemlje u svjetlosne oblike čija bijelina daleko doseže.

Arhitekta je, poput nekog nadčovjeka, poznat po svom oslikavanju objekata pomoću svjetlosti, odnosno pomoću njegovog, kako sam kaže, omiljenog materijala. Opravdano stiče reputaciju arhitekte koji je majstor tog nematerijalnog materijala, što se potvrđuje na projektu zgrade Bloch. Takođe, Holl je poznat po svom eksperimentisanju sa upotrebom kopilita koji posebno plijeni na zgradi Bloch, gdje je uspio upotpunosti ‘uhvatiti’ srž tog materijala i učiniti ga sastavnim dijelom same arhitektonske koncepcije, gdje se prostor i materija neizbrisivo stapaju u jedno.

Kontinuum kopilita i bjelina maltera majstorski neutraliziraju doživljaj materijalnih antipoda dematerijalizujući okružujuću neprozirnost muzejskih zidova u mliječnu dubinu svijetla koje se širi i obuhvaća sve u svoj zvjezdani sjaj. Upravo ta tranzicija iz fizičkih okvira u materiju nefizičke prirode, korespondira iskustvu subjektvnog doživljaja umjetnosti, uz pomoć koje čovjek napušta svoje ustaljene okvire i ascendira u neke više nivoe svijesti.

Ingeniznost tlocrta omogućava kontinuirane prolaze kroz različite galerijske prostore, kojim se očekivana dominacija prostora nad pojedincem transformira u prostor koji podražava i nenametljivo prati iskustveni tok umjetnosti zasnivajući se na istim metafizičkim načelima i stapajući se u jednu neraskidivu cjelinu. Iskustvena struktura muzeja sa imperativom na doživljaju unutrašnjosti poistovjećuje se sa subjektivnošću doživljaja umjetnosti koja se percipira iz najdublje unutrašnjosti bića.

Strateško urezivanje otvora od prozirnog stakla u dominirajuću neprozirnosti zidova od kopilita koji uokviruju kontrolirane poglede na vanjski svijet, prvenstveno na izvornu zgradu muzeja Nelson Atkins za svoj glavni cilj nema nužno pružanje reference za ono što leži izvan granica prostora enterijera zgrade Bloch, nego stvaranje suprotnosti tom eksterijeru. Možda čak ovim neočekivanim procjepima ka spoljašnjem svijetu se daje prostor posjetiocima da, nakon kontemplacije svojih doživljaja vođenih umjetnošću, spoljašnji, nepromjenjivi svijet stvarnosti pogledaju novim očima.

Projekat proširenja muzeja predstavlja jedan akt prosvjetljenja u kojem novoprojektovano zdanje, naspram onog prethodnog, svjedoči proširenju svijesti čovjeka, gdje on prevazilazi svoju nekontrolisanu težnju ka jasno definisanoj separaciji sebe samoga u odnosu na svijet, već prelazi na novi nivo svijesti gdje postaje svjestan jedinstva i cjelovitosti koju on čini zajedno sa svojom okolinom.