Transformacija vodne pumpne stanice

Projekat koji je osmislio Johansen Skovsted Arhitekter predstavlja transformaciju tri crpne stanice koje su prvobitno bile izgrađene krajem ’60 -ih u sklopu velikog projekta melioracije gdje se tok rijeke Skjern u Danskoj značajno izmjenio i postao pravolinijski. Veliki broj ekoloških problema bio je povezan s ovom interevencijom na rijeci, što je dovelo do toga da je rijeka vraćena u prvobitni tok 2002. godine. Na ovaj način na prostrano i bogato prirodno područje ponovo se pojavio veliki broj posjetitelja.

Originalne pumpne stanice činile su podzemne vodene komore, velike hale za pumpe, skladišne ​​prostorije i visokonaponske prostorije. Originalne pumpe u pumpnoj hali su isključene iz upotrebe i uspostavljen je novi tip pumpi smještenih u podzemnim komorama za vodu. Na ovaj način gornji dio zgrade više nije bio u upotrebi. Okvir za novi život ovog područja pružen je obnovom i proširenjem nadzemnih dijelova tri crpne stanice u obliku izložbenih prostora, unutrašnjih i vanjskih vidikovaca sa pogledom na krajolik, prostorije za različite vrste događaja i pristupačnost za osobe s invaliditetom.

Originalne crpne stanice projektovane su tako da budu sirove u svojoj materijalnosti, a vertikalni reljef betonskih fasada podsjeća na okolne orane brazde polja i profile tla koji kontrolišu tok rijeke. Cilj transformacije tri crpne stanice je bio da se i dalje pojavljuju kao ujedinjena cjelina, da izazovu masivni i upečatljiv karakter i poboljšaju svoju pojavnost u krajoliku, te da dodaju ljudsku veličinu i materijalnost.

Projekat pokazuje kako transformacija „negativnog nasljeđa“ može ispuniti svrhu posredovanja između potisnute prošlosti i savremenog života.

Prvobitne crpne stanice su slične, ali različitih veličina i oblika. Na isti način novi dodaci na tri crpne stanice su isti i različiti. Produžeci i novi elementi unutar zgrade uglavnom su jednostavne drvene konstrukcije i ponavljaju dimenzije i ritam betonskog reljefa izvornih crpnih stanica. Time se stvara direktna veza između stare strukture i nove, a dodaje se novi materijal i druga tekstura koja je ugodna na dodir. Ovim detaljima obloga i glavna konstrukcija postaju jedno, smanjujući složenost zgrade, što se odražava u budžetu, kao i u konačnom izrazu.

Korištenje drveta s prirodnom obradom pod visokim pritiskom, izbjegavajući upotrebu hemikalija i štiteći čak i godove od propadanja, omogućilo je da se proširenje izgradi i ugradi na licu mjesta što je osiguralo povoljno rješenje za održavanje u surovom okruženju blizu sjevernog mora.