RAZORNI ZEMLJOTRESI SA DVIJE STRANE JADRANA (III DIO): Iskustva i stavovi crnogorskog inženjera Čedomira Čejovića

U prvom i drugom dijelu studioznog istraživanja advokatica Vesne Čejović i Sonje Čejović, imali ste priliku da čitate o stavovima italijanskih stručnjaka Antonija Morettija i Enza Mantovanija. U razgovoru sa advokaticama osvrnuli su se, kroz primjere zemljotresa koji su se dešavali posljednjih nekoliko decenija, na ispravnost postojećih aseizmičkih tehničkih normativa kao i na postojanje međusobne povezanosti zemljotresa sa obje strane Jadranskog mora.

U trećem dijelu istraživanja prikazani su stavovi inženjera Čedomira Čejovića iz Crne Gore, stručnjaka za zemljotresno inženjerstvo i direktora Direkcije za obnovu i izgradnju Bara nakon katastrofalnog zemljotresa 1979, koja je u rekordnom roku realizovala obnovu grada. Prije zemljotresa, Ing. Čejović, je odbio da potpiše tehnički prijem zgrade Suda i hotela Agava u Baru, koji su srušeni u zemljotresu 1979. U nastavku teksta prenosimo dio njegovog referata iz aprila 2009 godine.

Iskustva i stavovi inženjera Čedomira Čejovića

Obilježavanje 30 godina od katastrofalnog zemljotresa koji je pogodio crnogorsko primorje 15.4.1979, kao da ima i neku posebnu simboliku, jer se dešava upravo u trenutku kada je, sa druge strane Jadrana, u susjednoj Italiji, u razornom zemljotresu u regiji Abruzzo, poginulo blizu 300 ljudi, preko 100.000 ostalo bez krova nad glavom, te zbrisano sa lica zemlje nekoliko naselja. To nas i dodatno obavezuje da se još jednom, ne samo podsjetimo našeg iskustva iz 1979, već i da na odgovoran i stručan način analiziramo kakve smo pouke izvukli i da li smo poslije zemljotresa radili tako da u slučaju narednog izbjegnemo žrtve i materijalna razaranja.

Potresne slike zajedničkog sprovoda sa stotinama izloženih kovčega, uz suze i bol, ostavljaju samo jedno gorko pitanje: Zašto se ponavljaju takve posljedice, ako je na sadašnjem stepenu razvoja tehničkih znanja to moguće izbjeći? 

Treba još dok smo na vrijeme, da preispitamo greške koje su napravljene, te da vidimo šta može da se uradi da se izbjegnu posljedice. A da grešaka ima – to mora biti jasno svakom ko se na ovom skupu nalazi. Gdje ćete bolji primjer od toga da se Okrugli sto na kome se obilježava 30 godina zemljotresa, održava upravo u hotelu koji je sagrađen poslije zemljotresa, a za koji nije bila data saglasnost za izdavanje upotrebne dozvole jer je utvrđeno da je nestabilan. Moje proračune zbog kojih sam odbio da dam saglasnost za izdavanje upotrebne dozvole, potvrdila su naknadno izvršena skupa detaljna istraživanja Tehničkog instituta iz Ljubljane, te je konstatovano da treba izvršiti konstruktivnu sanaciju objekta, prije nego što počne njegova upotreba. Ne znam da li je i šta urađeno prilikom nedavne rekonstrukcije hotela, ali se nadam da se o tome vodilo računa. Podsjetiću da sam svojevremeno, odbio da izdam saglasnost za tehnički prijem tadašnjeg hotela Agave i zgrade Suda. Oba objekta u zemljotresu 1979. godine su srušena. Samo je okolnost da je bila nedjelja – bila ruka proviđenja koja je spasila ljudske živote, pa u sudu nije bilo ljudi, a u hotelu nije bilo gostiju, jer nije bila sezona.

Nakon zemljotresa od 15.4.1979. godine, bio sam direktor Direkcije za obnovu i izgradnju Bara. Zahvaljujući ogromnoj jugoslovenskoj solidarnosti, koja je obezbjedila sva potrebna finansijska sredstva i zahvaljući angažovanju najeminentnijih jugoslovenskih stručnjaka, hiljadama radnika makedonske operative koji su radili u 3 smjene, uspjeli smo da u rekordnom roku – do zime 1979. godine, smjestimo svo stanovništvo koje je ostalo bez krova nad glavom u novosagrađenim ili saniranim objektima. U klasičnoj gradnji, sagrađeno je i sanirano 1800 stanova, napravljeno je i sanirano 18 škola, napravljeni su novi bulevari i putevi, saniran značajni dio poslovnog prostora, te objekati infrastrukture. Bar je postao i ostao simbol i primjer efikasne i dobre obnove poslije zemljotresa.

Moramo biti svjesni da razorne posljedice kakve su pogodile crnogorsko primorje 1979, finansijski ne može da sanira sama ni jedna, pa ni mnogo jača država, bez pomoći drugih. Pitanje je da li bi mi mogli imati istu ili sličnu pomoć, koju smo imali 1979, ako se ponovi zemljotres. Zato je svakako bolje na vrijeme spriječiti posljedice.

Čemu treba dati prioritete?

Urbanističko planiranje

Sprečavanje posljedica razaranja, počinje od urbanističkog planiranja. Nakon zemljotresa 1979. najeminentniji instituti su napravili karte mikroseizmičke reonizacije. Saglasno tome, tačno se znaju lokacije, na kojima se zbog određenih karakteristika terena (blizina slojeva mulja, vode i sl) ne trebaju graditi objekti veće spratnosti od 4 etaže. To se poštovalo samo neko vrijeme nakon zemljotresa. Kako je odmicalo vrijeme, svaka nova izmjena detaljnih planova povećavala je spratnost objekata upravo na tim, kritičnim lokacijama. Na njima su, vidi se, podignute desetospratnice. Bar što se Bara tiče, one nisu rađene na šipovima, koji su izuzetno skupi, a jedino preporučljivi za takve terene. Računa se da su to konstruktivno dobro rađeni objekti – i ja bih volio da je to zaista tako. Međutim, poznato je svakome ko se bavi zemljotresnim inženjerstvom, da i najbolje konstruktivno napravljeni objekti, na takvim terenima stradaju, jer dolazi do poznatog fenomena umiranja tla.

Brojni su primjeri da su se takvi objekti, cijeli, prosto izvrnuli, potonuli i slično. I prilikom nedavnog zemljotresa u Italiji, pokazalo se da u prvim trenucima poslije zemljotresa, kada životi ljudi koji su ostali zatrpani pod ruševinama bukvalno zavise od trke sa vremenom, od ključne važnosti da saobraćajnice i prilazi objektima ne budu zatrpani rušenjem zgrada, kako bi mogla prići sredstva, oprema i sve što je potrebno za spašavanje. Tačno se zna koliko objekat treba da je udaljen jedan od drugog, tako da u slučaju rušenja ne zatrpa prilaze. I u ovome su napravljene brojne i nedopustive nepravilnosti.

Veoma je lako vidjeti, kada prolazite ulicama, kako su svi ranije građeni objekti (oni građeni neposredno poslije zemljotresa) postavljeni tako da ima dovoljno prostora izmedju njih i svih pristupnih saobraćajnica, koje ni u slučaju njihovog rušenja ne bi bile zatrpane. Svaki novije građen objekat, naprotiv, postavljan je sve bliže jedan drugom (imamo zgrada gdje se ljudi sa prozora mogu rukovati) i sve bliže ulicama. Posljednji objekti i to višespratnice, bez ikakve potrebe, praktično su rađeni sa stepenicama na samom trotoaru, svega par metara udaljenom od uskih ulica koje bi i u ovom trenutku trebalo proširiti. U slučaju rušenja tih objekata, te bi saobraćajnice bile potpuno zatrpane, a pristup i pomoć ljudima pod ruševinama nemoguć.

Gradilo se i na mjestima koja su poslije zemljotresa bila ostavljena kao parkinzi, trotoari, zelene površine, djelovi školskog dvorišta. Povećavala se spratnost objekata, smanjivala njihova međusobna udaljenost i udaljenost od saobraćajnice – sve suprotno preporukama za urbanističko planiranje u područjima visoke seizmološke aktivnosti. Bulevar Revolucije – pretvoren je u usku i teško prohodnu saobraćajnicu, jer su praktično po dvije trake, u oba smjera, pretvorene u parkinge (po jedna traka zvanično, a po jedna nezvanično). To je u javnosti predstavljeno kao uspjeh u obezbjeđenju nekoliko stotina parking mjesta.

Infrastruktura

Nakon prvih dana poslije razaranja, od velike važnosti za izbjegavanje zaraza preživjelog stanovništva, jeste infrastruktura. Upravo su u toku radovi na infrastrukturi i tome treba posvetiti maksimalnu pažnju.

Projektovanje i gradnja objekata

Uočava se tendencija gradnje objekata od livenog armiranog betona, jer se računa da su takvi objekti najizdržljiviji u slučaju zemljotresa. Medjutim, sve zavisi od prirode i karakteristika zemljotresa.  Posljednje iskustvo nedavnog zemljotresa u Italiji, ukazuje da su se srušili moderni objekti građeni od armiranog betona i sada se ispituje šta je tome uzrok. Pominju se i nekvalitetni materijali koji su korišćeni, jer se u nekim slučajevima beton pretvorio u prah. Objekti su su se srušili kao kule od karata. Naš profesor, Japanac Vakabajaši, volio je da slikovito kaže da je armatura za beton isto što i so za jelo. Ako malo posoliš – ne valja, ako presoliš – ni to ne valja. Konstruktivne djelove treba armirati prema tačno definisanim pravilima, ali objekat treba ispitati i kao cjelinu. Ako su pojedini djelovi suviše snažni, a drugi nedovoljno, dolazi do disbalansa i nestabilnosti objekata. To je, vrlo grubo, bio slučaj i sa ovim objektom u kome se održava Okrugli sto.

Izvođenje radova i nadzor su važne etape u kojima je neophodna propisana kontrola kvaliteta materijala u svim fazama. Najbolje projektovani i proračunati objekti, ruše se ako je, na primjer, zbog toga da bi se beton lakše ugradio (bio tečniji), ili da se ne bi stvrdnuo do ugradnje, dodato malo više vode nego što je propisano. Stroge kontrole ugrađenog materijala (uzimanje kocki ugrađenog betona i njihova analiza) mogu da spasu živote.

Nadogradnje  

Treba i ovom prilikom ponovo upozoriti na opasnost od legalnih i diviljih nadogradnji. Upozorenja su već javno stizala sa Katedre za zemljotresno inženjerstvo Građevinskog fakulteta (Dr. Janković). Objekti koji su već pretrpjeli zemljotres i pored toga što su sanirani, oslabljeni su, osjetljiviji i na blaže udare i nisu podobni za nadogradnju. Često ove objekte upredjujemo sa ljudskim organizmom. Organizam čovjeka koji doživi udar, pored najbolje terapije ostaje oslabljen, tako da je svaki sljedeći, pa i blaži udar, koban. Takav čovjek ne može da podnosi dodatne terete. Isto je i sa zgradama koje su u prethodnom zemljotresu oštećene i sanirane. Sem toga, čuju se prigovori da su nove zgrade, radjene poslije zemljotresa, kod kojih su prilikom gradnje ispoštovana sva pravila, nadograđivane u mnogim slučajevima tako što su uklanjani konstruktivni djelovi tih zgrada. To je za slučaj sljedećeg zemljotresa pogubno, pa se ovi prigovori moraju ozbiljno provjeriti.

Predviđanje zemljotresa

Brojne su studije i dokumenta koji ukazuju da je Crnogorsko primorje područje snažne seizmičke aktivnosti. Iz kataloga zemljotresa kojeg posjeduje naš Seizmološki institut, a i podataka UN, može se vidjeti da su zemljotresi na ovom području česti i snažni. Dug vremenski period od posljednjeg zemljotresa, ukazuje da je i do sada došlo do akumuliranja značajnog dijela energije.Treba, po mom mišljenju uočiti i vremensku povezanost zemljotresa sa obije strane Jadranske obale. Crnogorski zemljotres bio je 1979, a već 1980 razorni zemljotres u Italiji. 

Gradnja visokorizičnih objekata na seizmičkom području

U svjetlu kompletne diskusije o zemljotresu, smatram da sa ovog skupa mora uslijediti i inicijativa za sprečavanje gradnje nuklearne elektrane u okolini Skadra. Skadar sa čitavom okolinom, spada u područje visoke seizmičke aktivnosti. U katalogu zemljotresa zabilježeni su razorni zemljotresi na tom području. Smatra se da je narodno pamćenje o zemljotresima upravo zabilježeno u čuvenoj pjesmi o zidanju Skadra na Bojani, kojeg ljudi danju grade, a vile noću razgrađuju. Nedopustivo je da se na takvom području podižu nuklearne elektrane. Svaki incident, zbrisao bi čitave gradove sa geografske karte. Skadarsko jezero, i bez incidenta, bilo bi ugroženo radom elektrane, jer bi se njegova temperatura povećala za nekoliko stepeni. To bi, smatra se, uništilo biljni i životinjski svijet jezera. Da li će investitori koje želimo privući, uložiti u razvojne projekte nekoliko milijardi, na Velikoj plaži i drugim turističkim kapacitetima ako na 30-tak kilometara bude nuklearna elektrana?

Smatram da je za detaljniju i širu stručnu diskusiju, konkretne zaključke i mjere koje svakako treba preduzeti prije nego što bi se desio novi zemljotres, potreban ozbiljan, odgovoran i kontinuirani rad i angažman kako državnih organa, tako i stručnjaka. Svako ko je patriota i kome je na srcu sudbina budućih generacija i materijalnih dobara ove zemlje, a ima znanja iz ove oblasti – nema pravo da ćuti. Moj apel je da se ovim i brojnim drugim stvarima posveti maksimalna pažnja i predanost, da generacijama koje dolaze ne ostavljamo zlo nasljedje“.