RAZORNI ZEMLJOTRESI SA DVIJE STRANE JADRANA (V DIO): Sudski procesi u Italiji povodom rušenja zgrade Inženjerskog fakulteta i zgrade studentskog doma

U ovom dijelu, koji je ujedno i posljednji dio istraživanja advokatica Vesne Čejović i Sonje Čejović, prikazani su sudski procesi koji su se odigravali u italijanskom gradu Akvila, 2009 godine, povodm rušenja zgrada Inženjerskog fakulteta i studentskog doma u zemljotresu.

Slučaj rušenja zgrade studentskog doma u Akvili

Zgrada Studentskog doma u Akvili, sagrađena je 1965. godine kao stambeno-poslovna zgrada poznata pod nazivom Anđelini. Nakon što je otkupljena za potrebe studentskog doma, više puta je pretrpjela izmjene, a 1998 ušlo se u projektovanje i proceduru radikalne rekonstrukcije objekta i prilagođavanja istog normama sigurnosti. Radovi su završeni u fazama tokom 2000 i 2003. godine. Ni ovo područje u prošlosti nije smatrano podobnim za gradnju.

Optužnica: pored živih, tužilac je optužio i umrla lica

U zemljotresu koji je uslijedio 6. aprila 2009. godine, srušeno je sjeverno krilo zgrade i tom prilikom nastradalo je 7 studenata i portir, dok je veći broj strudenata zadobio teže i lakše povrede. Optužnica je podnešena protiv 15 okrivljenih, inženjera, arhitekata, izvodjača, vlasnika, lica odgovornih za kolaudaciju i tehnički prijem. Među njima četvoro okrivljenih (arhitekata, inžinjera i nekadašnjeg vlasnika zgrade), bili su mrtvi i u trenutku podizanja optužnice.

Oni su, medjutim, egzistirali kao optuženi pune 2 i po godine, tokom trajanja cijelog preliminarnog postupka sudjenja, pri čemu je postupajući sudija imenovao za svakog umrlog branioca po službenoj dužnosti, koji su, prema presudi, imali zadatak da zastupaju interese, makar samo moralne prirode („di natura morale“) preminulih optuženih. Ovakav izbor sudije, bez presedana, obrazložen je namjerom da se jasno razgraniči udio svakog od učesnika u greškama koje su dovele do rušenja zgrade, kako živim okrivljenima ne bi bili propisani propusti onih preminulih. U konačnom, postupajući sudija je u odnosu na navedena lica donio rješenje da se u odnosu na njih ne može voditi postupak. 

6.4. Karakteristike zemljotresa koje je sud utvrdio u postupku

Profesor Dekanini, kako se u sudskom spisu navodi jedan od najvećih svjetskih stručnjaka za zemljotrese, bio je konsultant kojeg je angažovao tužilac. On je, prije svega, ukazao da zemljotres koji je pogodio Akvilu 6. aprila 2009, ne predstavlja najjači zemljotres koji se desio na tom području, imajući u vidu da su zemljotresi iz 1349, 1461 i 1703 bili većeg intenziteta. Profesor je naveo da od 1000-te godine, najmanje na svakih 325 godina Akvilu pogađa naročito snažan zemljotres, tako da se zemljotres iz 2009 tačno uklapao u prosječnu periodičnost razornih zemljotresa. Pored toga, profesor je ukazao da je karakteristika svih zemljotresa koji su se tokom istorije događali na području Akvile, uvijek bila da najjačem udaru, prethodi serija upozoravajućih potresa („scosse premonitorici“), koji se protežu u periodu nekad i više mjeseci, sa konstantnim uvećanjem kako učestalosti, tako i intenziteta potresa.

Istovjetan obrazac desio se i sa posljednjim zemljotresom. Upozoravajući potresi su otpočeli čak u junu 2008, i kontinuirano su postepeno bivali učestaliji i dobijali na jačini. U januaru 2009 bilo je registrovano 69, u februaru 78, u martu 100, a samo u pet dana aprila, bilo je čak 57 potresa. Sud je, stoga zaključio da se nije radilo ni o izuzetnom, ni o najjačem, a ni o nepredvidivom događaju. Profesor Dekanini je takođe ukazao i na okolnost da je u akvilijanskom zemljotresu srušeno svega 15 zgrada građenih od armiranog betona, što predstavlja samo 1% ukupnog broja građevina u gradu, ali se u tako malom procentu srušenih zgrada skoncentrisao srazmjerno najveci broj žrtava – 135 od ukupo 305 smrtna stradalih u Akvili.

Navedenim propisima, područje Akvile je bilo uvršteno u zonu srednje seizmičnosti, sa maksimalnim ubrzanjem tla od 0,25 g, dok je lokacija na kojoj se nalazio Studentski dom bila pogođena udarom jačine E.P.A. 0,208 g, ili 17 % nižom od jačine potresa koju je po normativima zgrada morala izdržati. Interesantno je, međutim, da profesorka Mulas, kod ovakvog nalaza, nije uzela u obzir vrijednosti maksimalnog vrha ubrzanja – P.G.A. koji je normama predviđen, već vrijednosti efektivnog vrha ubrzanja – E.P.A. U zemljotresu u Akvili, po prof. Mulas, vrijednosti P.G.A. su bile 23 % iznad onih predviđenih normama, dok je E.P.A za lokaciju Studentskog doma bio 17 % niži od propisanog normama. Valja istaći da se ni jedan od okrivljenih nije pozivao na eventualne vanredne karakteristike zemljotresa kako bi pokušao isključiti sopstvenu odgovornost.

Utvrđeno je da je tokom projektovanja i izvođenja originalnog objekta, 1965, počinjena zapanjujuća površnost i nekompetetnost („sconcertante superficialità ed imperizia“). Prilikom izrade statičkog računa, nije uopšte uzeta u obzir cijela jedna od dvije etaže suterena, nije urađen obračun horizontalnih sila u svim pravcima, pogrešno je računat obračun vertikalnih sila, nisu obračunati svi tereti konstrukcije, postojele su diskrepancije u rasporedu stubova, koji su uz to pogrešno armirani, pogrešno su armirane i dimenzionirane noseće grede, nisu pravilno dimenzionirane, armirane i izvedene transferzalne grede, pogrešno su dimenzionirane i izvedene temeljne stope, nisu uzeta u račun stepeništa, balkoni, itd. U nalazu konsultanta kojeg je angažovao tužilac, bilo je konstatovano da je nedostajao jedan noseći stub (kako bi se omogućio ulaz u garažu), kompletna armatura je bila potpuno neadekvatna, a kvalitet betona krajnje loš („scadente“). Oni su takodje ukazali na krajnje nepropisno projektovane i izvedene radove na modifikacijama objekta, kojima su dodati značajni tereti, a kojima se više vodilo računa o estetskom, ali ne i o statičkom kvalitetu objekta.

Takav, u samom startu loše projektovan i urađen objekat, „u potpunosti je modifikovan, a da ni projektanti, ni izvođači, ni kolaudatoru, nisu ni minimalno postavili problem da li je to što je bilo predmet naknadnih radikalnih i totalnih modifikacija bilo kompatibilno onome što je bilo projektovano i računato četrdeset godina prije toga i za potpuno drugu namjenu“. „Modifikacijama koje su izvršene, dodatno su uvećani tereti u obimu od 50 – 100%, a da pri tome nije izvršena bilo kakva projevjera uticaja tereta na strukturu i sigurnost. Dodatno je ubačen ne-noseći zid REI 60 nasuprot liftu, od prvog do četvrtog sprata, čija rigidnost  je, po nalazu profesorke Mulas, uticala na režim statike objekta i u značajnoj mjeri uslovila rušenje sjevernog krila zgrade“.

Konačnom presudom, osuđena su četvorica okrivljenih: projektanti rekonstrukcije, arhitekte koji su vodili izvođenje radova, kao i lice zaduženo za kolaudaciju zgrade, na zatvorske kazne, obavezu naknade višemilionske štete, te zabranu vršenja javne djelatnosti (pod kojom se, kako je objašnjeno, podrazumijeva i obavljanje profesije arhitekte i inženjera i u slučaju kada se ista vrši u privatnom birou ili preduzeću). Građanski postupci za potpunu naknadu štete protiv osuđenih, kao i protiv odgovornih institucija lokalne i državne uprave su u toku.

Slučaj rušenja zgrade Inženjerskog fakulteta

Među 220 predmeta koje je pokrenuo Javno tužilaštvo Akvile u okviru maksi procesa za rušenje zgrada u Akvili, posebno je simboličan slučaj rušenja zida krila „A“ zgrade Inženjerskog fakulteta u Akvili. Zgrada u kojoj se edukuju budući inženjeri, od strane onih koji bi u svemu trebalo da budu primjer i reper kako treba graditi, konstruisana je 60-tih godina prošlog vijeka. Sredinom 90-tih, zgrada je renovirana. U zemljotresu je srušen zid glavnog krila A, površine 560 m2. Nije bilo žrtava, jer se zemljotres desio u 3,32 časa 6-og aprila 2009, kada u zgradi nije bilo nikoga.

U suprotnom, prema nalazu vještaka kojeg je angažovao javni tužilac, bilo bi čak i do 2.000 žrtava, što smrtno stradalih, što povrijeđenih, računajući broj studenata koji se uobičajeno nalazi u tom dijelu u vrijeme kada je fakultet otvoren. Kako je u postupku utvrđeno, radi beznačajnih ušteda u troškovima, prilikom projektovanja i izvođenja radova nisu ispoštovane važeće propisane tehničke norme.

Na zatvorske kazne i obavezu naknade štete Fakultetu, konačnom presudom Vrhovnog kasacionog suda, osuđeni su projektant i šef izgradnje.

Tragična iskustva okrivljenih iz sudskih procesa koje prikazujemo, trebalo bi da budu putokaz svim arhitektima, inženjerima, kao i svima koji se u raznim organima nalaze u lancu odlučivanja ili su nadležni za odobravanja, kontrole i nadzor, kao i svim seizmolozima koji informišu javnost, da se jednog dana mogu suočiti sa sličnom sudbinom, ukoliko svoju profesiju ne vrše onako kako im pravila struke i propisi nalažu.